BODYSNATCHERS

Čekajući vrijeme za kiss&fly zone, Brad Pitt i ja sjedimo u kafiću i trošimo i vrijeme i eure.

Priča o dva slučaja, totalno nepovezana, a opet tematika ista.

Slučaj prvi:

Bračni par, relativno mladi ljudi, odluče vikend provesti u gradu svjetlosti aka Paris, France. Nemaju djece, ali imaju kućnog ljubimca. Kućni ljubimac ima i pasoš, gdje se naravno upisuju sva cjepljenja i svašta nešta.

Usred grada svjetlosti aka Paris, France, kućni ljubimac, uredno na lajni, ničim izazvan pada na tlo. I ne miče se. Dolazi policija i ustanovljuju da je kućni ljubimac uginuo uslijed srčanog udara. (slušam i pitam se koliko je to moguće, a onda se sjetim da je i naš Jura the Mačak uginuo zbog raka mjehura, što znači da i pas može uginuti od srčanog udara. Ok, priča ide dalje.)

Policija govori bračnom paru, tijelo psa morate ponijeti sa sobom, ne možete ga tu ostaviti, ne možete ga baciti u kantu za otpad (imaju li u gradu svjetlosti uopće kante?). Problem stvara i činjenica da se bračni par, iz nekog meni nepoznatog razloga, ne može vratiti u Bruxelles bez kućnog ljubimca ili tijela ili papira koji dokazuje da je ljubimac ili hospitaliziran ili prodan ili šta god.

Sve to se dešava ispred Guccijevog dućana. Vidjevši strku, prodavačica iz dućana ponudi bračnom paru Gucci vrećicu da u nju smjeste tijelo ljubimca i bračni par prihvati.

Nastave put pješice prema hotelu kad je kradljivac, vidjevši Gucci vrećicu, odlučio zgrabiti vrećicu nadajući se plijenu kojeg može preprodati. Jer Gucci je Gucci šta god mi mislili o tome.

Da mi je vidjet facu kradljivca kad je, uspjevši pobjeći, pogledao što je plijen!

Slučaj drugi:

Prijateljica mog zeta, čuvši slučaj prvi, slavodobitno kaže “I meni se isto desilo!”, i ispriča sljedeće:

Obitelj prijateljice boravila je u Bosni, i taj netko njen je umro, i moraju se vratiti natrag u Slavonski Brod. Uredno, po propisu, su zamotali tijelo i stavili na auto-prikolicu. Negdje putem do Slavonskog Broda, sjeli su na kavu.

Kad su se vratili s kave, prikolice nije bilo. A ni tijela. A ni policije u blizini.

Dalje nema, jer slušavši te dvije priče toliko sam se smijala da sam morala zamolit Brada da ne priča više.

Ne znam baš da li je smiješno, mislim je, ali je isto tako i tragično. Ali i smiješno.