Interesantna je spoznaja trenutka kad svoje roditelje prestanemo promatrati samo kao roditelje već kao osobe sa svim vrlinama i manama.
Nisam to znala, a ni mogla protumačiti kao dijete. Nisam znala razumjeti činjenicu da su Seniorka i Senior imali svoje idole, nije mi godinama bilo jasno da su slušali i kupovali ploče. Sjećam se da sam imala u rukama Seniorkinu bilježnicu u kojoj su se nalazili novinski isječci o pjevačima i glumcima. Prvi put sam tu bilježnicu imala u rukama prije povratka u Zagreb 1968. I u toj bilježnici sam po prvi puta čula za mnoge glumce, glumice, pjevače. Te bilježnice već desetljećima nema. Jedina slika iz tog perioda je fotografija JFK, jedina ploča koja je ostala “živa” je jedan album Beatlesa koji nije čak ni zvaničan, već neka kompilacija.
Jedno od imena koje se nalazilo u toj bilježnici je i ime Jayne Mansfield, koja je na današnji dan poginula u saobraćajnoj nesreći. I eto koincidencije, na današnji dan pogledah upravo snimljen dokumentarac o njoj kojeg je snimila njena kćerka SVU Mariska.
Obožavam taj period – 50-te i 60-te godine prošlog stoljeća. I jedva dočekah mogućnost da pogledam taj dokumentarac. Gledam već treći put.
Upravo gledala.
Kakva priča, kakav život…
Svaki put me porazi činjenica kako je sustav tretirao žene, nemilosrdno ih trpajući u boxove zbog vlastitog zadovoljstva … Strašno!!!
Ne znam ima li glumica koja je uspješno pobjegla iz tako stvorenog boxa/zatvora a da je uspješno nastavila karijeru… Možda je i to jedan od razloga što je Greta Garbo pobjegla glavom bez obzira i nikad se nije vratila glumi…
Razočarala me činjenica da je novi vlasnik porušio Pink Palace …
Razveselila me činjenica da je Engelbert pristao prodati klavir …
Znači, još jedan doc na listi za pogledati…
Svakako pogledati!
Jučer sam tri puta, danas još dva puta…. i nisam sigurna da neću još koji put 😀
Mariska je napravila odličan dokumentarac, vrijedi ga više puta pogledati…