TRAGOVIMA

Osvanuo je sunčan dan. Bez bure. Tišina je preplavila svijet oko mene.

Kao i uvijek, prva stanica Joker. I jutarnji ness. I praznina. Tupost.

U blizini mene sjedi plavuša, nekih šezdesetak godina i podsjeća na pravnicu, političarku i saborsku zastupnicu. Poznatu po gafovima. Razmišljam jel to ona. Tanja bi sigurno znala.

Sjetim se trenutaka kad sam Tanju znala nazvat da priupitam za prijevode raznih starih splitskih riječi i govora na današnji jezik. Sad više ne mogu, a taman mi je pala na um jedna riječ. Kakve gluposti mi se vrzmaju glavom.

Do Lovrinca sam i znala i nisam znala, pratila upute na gps i naravno pogriješila. Kao i uvijek, napravim ne jedan, nego tri prometna prekršaja da dođem do pravog mjesta.

I sjetim se Branke. Tada smo Tanja i ja zajedno išle na Lovrinac i Tanja je vodila, bila moj gps. Sad nisam imala Tanju. Sad sam išla zbog Tanje.

Osupnuli me brojevi. U tri godine kako se nismo vidjele, jer smo vodile iste bitke, njene su bile dvostruke, desilo se ono neminovno. U tri godine. 2022, 2023, 2024. Zaga, Milan, Tanja.

S lakoćom sam prepoznavala ljude po Tanjinim pričama. I obične ljude i javne osobe.

Vrijeme je i dalje sunčano i toplo. Bez vjetra. Na Lovrincu i inače spokojna tišina. Sad još i jača. Bolna i zaglušujuća.

Odlučila sam proći tragovima koje smo ostavile. Kroz tunel ispod Marjana do Lučice. Mjesto gdje smo i ručavale i večerale. Naručila naše standardno, crni rižoto. Desno od mene par s djetetom, ispred mene i poludesno, Gibonni. Unezvjereno nekog čeka. Telefonira i šeta. Na stolu mu je piće, al on ne pije i dalje čeka. Uto se pojavio Nikša Bratoš. GIbonni se smirio.

Produžim do Sustipana. Na Sustipanu ima jedna klupa koju smo zvale našom. Nismo jedine. Svima je upravo baš ta klupa bila njihova. Bila je zauzeta pa sam šetala dok se nije oslobodila. Tu smo znale sjedit satima. S tog mjesta puca pogled na Brač i Šoltu. Tu smo se znale uslikavat i uslikavat. Mnoge od tih slika završile su na fb. Sa sjeverne strane parka puca pogled na Split. Predivna panorama u svako doba dana.

Krenuh za Poljud i crkvu Sv. Ante, al produžim ipak prema Obojenoj pa Kašjunima. Sjetih se kako smo jednog jutra, pijući kavu na Obojenoj, poslale svijetu vijest i obavijest da smo na brodu za Šoltu. “Sotto voce piva klapa”, tako nekako je bila obavijest na fb, a svijet je razdragano odobravao našu odluku. Pa i Tanjina kćer. Tanja joj je samo rekla “Ma, pusti. To je Boki, pijemo kavu na Obojenoj. Kakva Šolta, kakvi bakrači.”

Kasno poslijepodne i crkva Sv. Ante na Poljudu. Nigdje nikoga. Sama sam. Tu smo Tanja i ja često bile. Voljela je tu crkvu. Sjećam se da sam jednom zamolila da me puste u crkvu makar na kratko iako je bila pripremljena za vjenčanje, rekoh, par minuta ću bit. Sad sam samo sjedila u atriju. Sama. U miru i tišini, suznih očiju, beskrajno tužna.

U toj beskrajnoj tuzi, veselila sam se novom danu.

Danu kad ću prvi put u rukama držat Tanjinog unuka. Unuka koji se rodio jedva tri tjedna ranije. Unuka kojem se moja Tanja beskrajno veselila, a kojeg je u rukama držala svega nekoliko dana.