GODINA PROĐE, DAN NIKAD

Sjela sam u auto željna vožnje.

Uvijek sam, sjedavši u auto, s veseljem i glasno zalupila vratima. Sve je zvonilo na sve strane dajući svima do znanja da idem iz Zagreba.

Ovaj put je bilo drukčije. I vrata su zvonila drugačije. Tiho i bolno, baš onako kako sam se osjećala.

Samo dan ranije kupila sam novi autopunjač, nove slušalice. Moć navike. Misleći kako ću, kao i uvijek, čim izađem iz ulice nazvat Split i razgovarat u vožnji. I dok sam čekala na nekom od zagrebačkih semafora, sve sam to posložila, pospajala, i krenula zvat moju Tanju. Da sam i nazvala, odgovora ne bi bilo, jer moje Tanje više nije bilo. I kako sam shvatila da je više nema, rasplakala sam se.

To mi se do prvog odmorišta, do Maruna, još dva puta desilo. Prvi put još u Zagrebu. Drugi put negdje oko Otočca kad počnu crnogorične šume oko autoceste. Uvijek sam s tog ili nekog sličnog mjesta zvala Tanju da joj opisujem prirodu, oblake, snježne padine, uvjete na cesti. Znala je tražiti da uslikam oblake, i nebo ukoliko je bilo bistro i plavo. I opet, ruka je poletila, a mozak je javio, nemoj, nema više Tanje. I opet sam se rasplakala.

Treći put, po izlasku iz tunela Sv. Rok. Uplakana, skrenuh na parking, očekujući da se smirim, i da dođem sebi. Samo što sam, onako uplakana, izašla iz auta, bol je postala još jača. Udari bure umalo me nisu odnijeli. Ne znam šta sam uopće mislila kad sam izašla iz auta. Željela sam vjerovati da bura neće biti toliko jaka, da ću Tanji moći uslikati, po ne znam koji put, pogled na Maslenicu i Karinsko more, i beskrajno bistro plavo nebo snagom bure očišćeno od svega.

Jasenice, Nadin, Krka – odmorišta gdje smo znale piti kavu, odmarat od cerekanja i smijanja, diskusija i pjevanja, planiranja i evociranja raznih uspomena. I dok sam vozila pored svih tih odmorišta i mjesta, nije mi izlazila iz glave.

Sjetih se kako smo uvijek prvo išle na plažu. Iz Dugopolja sam zvala, rekavši tu sam, idem se samo presvuć i vidimo se na stepenicama. I pravac Kašjuni u prvim godinama, poslije na Obojenu. Tanja je vrlo često samo sjedila na plaži dok sam ja jurila u more da isperem sav znoj i umor od vožnje. Već nakon prvog dolaska, dovoljno je bilo da kažem “pola pet, stepenice”. Znalo se šta slijedi.

Vrtila sam filmove raznih dogodovština. Vrlo često se nasmijala glasno, još češće zaplakala. Tako je teško povjerovati da je više nema.

Došavši u Split, pronađoh malo teže to novo mjesto koje sam rezervirala dan ranije. Neki hostel, ne jako udaljen od uobičajenog mjesta, ali na neki način za mene novi dio grada.

Nikad mi neće biti jasno kako netko, tko nije vozač, može biti vrlo točan i precizan u davanju uputa kako i gdje skrenuti za doći u neki dio grada. Tanja je to znala. I mogla. Jasno da poznavanjem svog grada lako možeš davat upute, ali jedno je davati upute ljudima za neku ulicu u blizini i koji hodaju, a drugo ljudima koji voze. Razmišljala je kao vozač, snalazila se u prostoru, s njom mi plan grada nikad nije trebao. Ili okolice.

S tim sam mislima došla do Jokera. Mjesta gdje smo započinjale ili završavale naše dane. Kavom na Sky terasi. Ili večerom. U mislima mi je bio zadnji susret, nekih tri i po godine ranije, kad smo se našli u Jokeru gdje je ručala s mužem.

Ona bura što je puhala na Marunama, u Splitu se nije ni osjetila. Sjela sam na Sky terasu, naručila standardnu ness vaniliju i pivu. Htjedoh naručit i limun i čips, ali na vrijeme sam se zaustavila. Limun i čips je šifra za Procaffe u Lučici.

Javila sam se Tanjinoj kćeri, provjerila još jednom dešavanja sljedećeg dana. Nakon druge pive odlučih završiti dan kad se pred liftom stvori Tanjina kćer. Bila je s prijateljicom koja je došla na sahranu. Kao i ja.

U suzama je pričala.

U suzama sam slušala.