LETI, LETI, LETI …. GRACIAS

Kaže Vasionka da moram bit izdašnija u vezi svojih padova, Da li kao komentar u njenom postu ili mom postu. Meni na izbor.

E sad, budući da takvih mojih letećih situacija ima podosta, evo post.

SITUACIJA 1

Bila sam još srednjoškolka. Dobila zadatak da operem pod u kuhinji. A kako sam bila sama kod kuće, sve je bilo preče od zadatka. Tim više što je na tv-u bila neka utakmica. Naravno, nijedna utakmica, nebitno koji sport, nije moglo proći bez mene. Gledam i uživam, i čujem zvuk nadolazećeg auta. Pomislim to je Seniorka, i odjurim u kuhinju, ko biva perem pod. Da, mo'š mislit. Jureći, zapnem nogom na prag od vrata, i prostrem se po kuhinji. Bitno je kako. Odsklizala sam dobrih gotovo 4 metra koliko je kuhinja dugačka. U tom klizanju, srušila sam kantu s vodom. I naravno bila sva mokra. No to nije sve. Klizeći po podu, udarala sam lijevom stranom tijela po kuhinjskim elementima. No ni tu nije bio kraj. Klizeći po podu gledam gusnati radijator kako mi se približava (naravno, radijator je bio na svom mjestu, ja sam ta koja se približavala) i sve vidim kako će me udarit u glavu. Zaustavila sam se na nekih dvadesetak centimetara od radijatora. Mokra, preplašena od mogućeg sudara sa radijatorom, uplakana od bolova u lijevoj strani tijela.

Auto koji je prilazio uopće nije bila Seniorka.

SITUACIJA 2

Već sam zaposlena. Dobila zadatak da operem gornje kuhinjske elemente. Mrsko mi bilo, ali šta je tu je. Skinem sve što je trebalo skinut, ono naizgled nedohvatljivo, dohvatim tako što sam se popela na štokrlu (prijevod za one koji ne znaju zagrebačke izraze: kuhinjska stolica bez naslona). I tako desetak puta dok nisam sve skinula. Krenem prati, vodu imam, krpe imam, vim nemam. Spustim se po vim i tu nastaje kršum i lom. Sigurna u sebe, s jednom rukom držim vim, s drugom uzimam zalet da se popnem na štokrlu, ali, ali ali… Vrhovima stopala udarim u štokrlu toliko jako da se ona okrenula u zraku za 180 stupnjeva. Ja zbog inercije zaleta krećem za njom i padam na nju. Doslovce: nasadila sam se! Udarac u unutrašnji dio butine, vrlo blizu stidne kosti, ali još uvijek u meso.

Urlajući i psujući od boli, sjednem u dnevnu sobu, u fotelju, skupim noge, rukama stišćem bolno mjesto, uplakana. Trebalo je nekih desetak minuta da se oporavim od suza i bolova. Smirena i obrisanih suza, drhtavih ruku nastavljam dalje s pranjem.

Navečer, oblačeći pidžamu, pogledam bolno mjesto i imam šta za vidjeti: na mjestu udarca unutrašnjost butine poplavio. Veličina šljive = medicinka. Shvatila sam tog trena da u onom periodu dok sam sjedila i plakala, držeći rukama noge i stiskajući bolno mjesto napravila sam sebi medvjeđu uslugu. Krv se razlila po cijelom kontinentu. Rukometne utakmice, koje smo imali do kraja sezone, usprkos temperaturi zraka od 25+, igrala sam u tajicama da mi se šljiva ne vidi… Trebalo je 3 mjeseca da se bolno mjesto potpuno oporavi.

SITUACIJA 3

Prvi dan ljeta 2009. Vozim Juniorku i Seniorku na Rab, cijelim putem pa i na Rabu pada kiša. Juniorka hoće TV, iz nekog razloga ne radi, i nagovori me da odemo u grad kupiti to nešto. Ok, one ostaju tjedan dana, treba im. Nema mi druge.

U međuvremenu je i kiša stala i ulazimo u market. Na samom ulasku, moje noge odskližu na mokrim pločicama. Noge odlete u zrak, tijelo se okrene u zraku dovoljno da desna ruka prilikom mog slijetanja ostane ispod tijela. Udarac i buka koja je nastala udaranjem mog tijela o pod, navela je ljude u kafiću da sumanuto traže što se desilo. Ostala sam ležati na ruci jedno minutu, dvije. Ljudi su me htjeli dizat, ja nisam dozvolila dok ne dođem k sebi. Oni iz kafića zvali hitnu. Hitna je preko puta, pješice bi brže stigli, no oni su morali vozilom i trebalo im je tri četiri minute da dođu. Ja i dalje ne dozvoljavam da me podignu bojeći se da možda nije stradala kičma. Desni lakat počinje boljeti, i tu se konačno pokrenem. U međuvremenu je i hitna stigla, podigli me na nosila i odvezli do vozila da me odvezu tu, odma iza ćoška do hitne. Nemaju rentgen, nemaju magnetsku, preporuka da mi napišu uputnicu za Rijeku. Rekoh ne treba, sutra idem za Zagreb, pa ću u Zagrebu. Otpuste oni mene na moju odgovornost i dođemo kući. Pričamo Seniorki šta se desilo, žena ne vjeruje. Lakat je još ugrijan i mogla sam koliko toliko raditi s rukom što je trebalo uraditi. Sutradan ujutro, desnom rukom ne mogu micat, bojim se da sam je slomila u laktu. A trebam za Zagreb. Seniorka brine, kako ću. Rekoh, ne brini, jednom rukom ću.

I zaista, odvezla sam do Zagreba s lijevom rukom. I mjenjala i sve što je trebalo, radila lijevom rukom. Stigla u Zagreb i odmah na Rebro, uslikali mi ruku uz naravno prodiku “kakvo je to ponašanje! Neodgovorno, vožnja jednom rukom, bla bla bla!” Uslikali oni ruku, ništa nije slomljeno, ništa nije napuklo, sve je ok, samo je natučeno i natečeno. Strogo mirovanje. Ok, tjedan dana sam kući. Što treba odradit ću lijevom rukom. Nije mi prvi put. Lakat je mjenjao boje, od tamnoplave do semaforskih.

Ono što nisam ni znala a ni mogla vidjeti, a kazala mi Juniorka kad sam došla po nju nakon tjedan dana, leđa su, na mjestu gdje su udarila u moj lakat, također bila plava. Veličina šljive = medicinka.

Trebalo je opet 2 mjeseca da se sve rasčisti.

SITUACIJA 4

Prošla je godina dana od mog leta na Rabu. Ponovo je ljeto, sad moram pobrat višnje. Ljeti sam uglavnom u boksericama i samo mjenjam majice. Po mogućnosti s rukavima, jer to je poduka koju sam dobila nakon ove situacije o kojoj pišem.

Uzeh lojtru (prijevod: ljestve) i naslonim na jednu od grana, uzmem zdjelu i ona fino sjedne na ravnu ploču na lojtrama. Ide to meni, uspjevam zamišljeno sve do trenutka kad hoću dohvatit baš onu višnju tamo. Kako god se nagnem, fali mi milimetar. Uspnem se još jednu prečku, i naslonim da dohvatim baš onu tamo i u tom trenutku grana puca.

I opis koji slijedi je baš kao iz crtića: lijevom rukom sam zagrlila granu, grana puca, grana polako pada, lojtra naslonjena na tu granu lagano pada s njom, ja desnom rukom držim zdjelu da se pobrane višnje ne rasipaju, lijeva ruka još uvijek grli granu. Kako grana pada, tako i unutrašnja strana moje lijeve ruke struže po kori debla. U praksi, sve je ovo trajalo sekundu dvije. U mojoj glavi letu nikad kraja. Lijeva nadlanica struže po deblu, grana razmišlja bi li konačno došla do zemlje, desna ruka mahnito drži zdjelu s višnjama, Nakon cijele vječnosti nađemo se na zemlji: grana, lojtra na njoj, ja na lojtri, zdjela s višnjama izokrenuta. Veličina šljive = košarkaška lopta.

Trebalo je dva mjeseca da izgubim šljivu. Tjedan dana nakon leta, idem za Split. S mojom Tanjom obilazim plaže, restorane, i apsolutno besramno nosim odjeću bez rukava. Pogledi ljudi koje sam sretala na moju ruku i šljivu su bili fascinantni: u očima sažaljenje jer mora da me je “muž tukao”.

Vasionka, draga, jel ovo dosta? Ili moram još? 😀