BROJKOM I SLOVIMA – TRINAEST

Danas je trinaesti prvoga. Prošla je 41 godina otkako sam počela primjećivati da se sva bitna dešavanja u mom životu ili dešavaju trinaestog u mjesecu ili su na bilo koji način povezani s brojem trinaest.

Takav je i današnji trinaesti. Isplanirah otići u kupovinu knjiga, tj desetak primjeraka filozofskog časopisa što je izlazio u šezdesetim i sedamdesetim godinama prošlog stoljeća (Bože baš sam stara!) mom zetu za rođendan, i taman kad se htjedoh pokrenut da sjednem u auto, zvoni mob i pita jesam li ja ja. Jesam, rekoh. Fino, kaže on, s divnim, ocjenih, slavonskim naglaskom, onim istim kojim baranjci i osječani govore zatežući samoglasnike.

Kaže, poslali nas jer ste rekli da hoćete optički kabel. Gdje ste, pitam. Tu pred vratima, odgovori on. Pošaljem mail vlasniku onih časopisa s molbom da cijelu transakciju obavimo u srijedu.

Izađem u dvorište, stoje njih trojica i čekaju da krenu s radovima. Ajmo ovuda slavonci, kažem ja, a onaj što me zvao na mobitel, se nasmije pa kaže, nisam ja iz Slavonije, već iz Zemuna. Razveselim se kao malo dijete, jer znam da će Seniorka uživat razgovarajući s osobom iz Zemuna.

U pauzama između pojedinih radnji, pokažem ovom Zemuncu, Rade mu je ime, fotografiju zgrade u kojoj je Seniorka kao dijete, znači prije 80 godina, živjela. Fotografija je iz 1943., i zahvaljujući google maps identičnost izgleda te iste zgrade se vrlo lako provjeri.

Kad su završili svoj dio posla, sjeli smo za stol i, uz skuhanu kavu, Seniorka i Rade razmjenjivali informacije.

Sve u svemu, trinaest je uvijek lijep broj. I meni baš, baš značajan i bitan.