Odlučih malo uredit word file u kojem su svi moji postovi sa blogera.
Ljudi, mi nismo uopće svjesni koliko ljudi je prošlo kroz bloger, ostavilo svoj manji ili veći trag… mi koji se nazivamo starosjediocima danas, mi smo valjda manje od dvadesetine tog broja….
Kad otvorim komentare na pojedini post, upravo vidim sve te ljude i pitam se gdje su, šta rade, sjete li se ikad da su ovdje dane i noći provodili…. nekih poput Perduto, Srebrena, Iskrenovaša više nisu s nama… to su oni za koje znam…
Sređujući tako, pokušavajući naći neki smisleni red u svim mojim postovima, naiđoh na post s kraja 2011.
Sjetih se istog trena šta se dešavalo u tom decembru 2011, i zašto mi je moja Tanja nebrojeno puta ponavljala jednu rečenicu… ta je rečenica bila njen moto, modus operandi, modus vivendi otkad je znam…
Danas moje Tanje više nema.. još uvijek očekujem njen poziv iako vrlo dobro znam da se to više ne može desiti… još uvijek se brzo rasplačem kad je spomenem… i neki dan kad sam pričala sa Mariom Drmačem, na sam njen spomen, rasplakala sam se ko kišna godina…
“Ostani uvijek isti s vlastitim pojmom i duhom ličnosti, u sjeni prolazne neprolaznosti, i dobit ćeš …… sebe na dar!!”
Za sve Tanje♥️
Eh da, Iskrena, to me je baš pogodilo..Koga god izgubimo teški du to udarci?Treba naučiti živjeti sa tim.
Iako sam znala da je Iskrena bolesna, iznenadilo me kad sam pročitala na fb da je umrla…
Perduto je više godina bolovala od raka, upoznala sam je u dobroj fazi, kad se mislilo da je izlječena, no rak se vratio….
Za Srebrenu nisam znala da je bolesna, očito nikom, osim najuže obitelji, nije govorila… MayaBosanska i ja smo uvijek kad smo bile u Sarajevu s njom pile kavu… radila je divne rukotvorine… šta god da joj je došlo pod ruku, ona je od toga napravila suvenir…
❤