BRDO

Predstava je počela na vrijeme. Ja sam došla ranije, baš kao pravi štreber. Imala dovoljno vremena razgledati prostor koji se nekad zvao kino “Mosor”.

Samim ulaskom u prostor, koliko god da se izmijenio, promijenio, vratila sam se u mladost. Imala sam dosta vremena prebirati po sjećanjima, po trenucima koje sam posljednjih godina provela trčeći u Sarajevo radi Mariove predstave ili Amirinog koncerta. I da ne zaboravim, trčala sam u Sarajevo i zbog Joan Baez. Ne bi ja bila ja da je ne spomenem.

Čitajući o glumcima ove predstave, shvatila sam da ima još ljudi koje sam zavoljela kroz gledanje “Kokoške”. Shvatila sam da je tu i Alen. Danas sam ga konačno upoznala. I rekla mu da nisam sve do prije par dana znala da i njega volim. Iznenadio se i nasmijao, i zahvalio i na dolascima u Pozorište mladih i večeras. I na izjavi ljubavi.

Iznova sam se zaljubila u Maria. Ne znam nijednog glumca/glumicu s tolikim talentom i voljom za rad. I veseljem i ljubavlju koje daje u svakoj predstavi, bila to dječja ili odrasla ili lutkarska.

Željno sam očekivala trenutke kad će zapjevati, moram priznat da sam se nadala da će zapjevat. Jer odavno znam da ima predivan glas, da predivno pjeva, zajedno smo snimili i jedan cd, tamo daleke 2008. Bio je to privatni cd, s privatnim zezancijama. Malo ljudi zna za to. Na prste ih se može nabrojat.

Kroz svaku scenu, kroz svaku riječ, prepoznala sam mnoge situacije. Životne. Alen je napisao predivan tekst i drago mi je da je smogao hrabrosti i samopouzdanja da ga potpiše. Jer bio bi grijeh, životna greška, da nije potpisao ovaj i ovakav tekst.

Priča me navela da se podsjetim jednog prvog kontakta s Tišinom, koja me dovela ovamo. “Budući da se bavite plinom, znate li gdje se može kupit mašina za dim.. Pitam za prijatelja”.

Podsjetila sam se i mnogih dogodovština s mojom Tanjom koja mi beskrajno nedostaje. Kojoj bih slala večeras snimljene songove i dijelove predstave, s kojom bih djelila sve što sam doživjela večeras.

Na kraju predstave, Mario i Alen su čini mi se desetak puta izlazili na naklon, a u Mariovim očima sam vidjela suze koje su bile rezultat sreće i zadovoljstva da smo mi, publika, prihvatili priču i predstavu. Koliko god da ima samopouzdanja, uvijek postoji taj neki crvić sumnje, hoću li uspjeti, hoćemo li mi uspjeti.

Poslije predstave, dočekala sam Alena i Maria da ih izljubim i izgrlim. Maria naročito. Nisam iz njegovog pozorišnog svijeta, ali smo dijelili mnoge trenutke privatno, i to je ljubav koju prema njemu osjećam već godinama. I ostat će godinama.

Kad već ja, barem zasada ne mogu do Sarajeva, Sarajevo je došlo meni. S ljubavlju, veseljem, radošću, pjesmom.

Obećala sam da ću, kad dođu opet, svakako opet biti u štreberskim redovima.

To su Alen i Mario. Dva divna dječaka u tijelu odraslih muškaraca.

Do iduće prilike hranit ću se slikama i songovima snimljenim večeras.