Izašla sam danas na kavu. S bivšim kolegom s kojim sam gotovo pet godina dijelila sve, radni prostor, radno vrijeme, probleme, radosti, veselja….
Nismo se vidjeli čini mi se godinu i pol, iako često kontaktiramo na fb.
Dao mi je savjet. Da napišem sve šta nisam rekla, šta jesam htjela reći, a nije bilo prigode, što mislim, što mi nedostaje… Rekla sam da budem, a opet koliko god da imam puno za reći, riječi ne izlaze van.
Znam da nisam rekla da sam donekle riješila svoje tegobe s išijasom, znam da nisam rekla da sam riješila problem s oticanjem noge, znam da nisam rekla da su mi djeca poklonila Kindle. Nisam rekla da su mi djeca kupila kartu za koncert Lare Fabian. A sve sam to trebala reći. Nije bilo o glavu u tom trenu, a danas sam ispunjena tugom, jer to više niti ne mogu izreći. Mogu, ali me moja prijateljica koje više nema neće čuti….
Još uvijek beskrajno gledam u mobitel očekujući njen poziv i riječi “Šta radi moja prijateljica?”, “Kako ti kupus?”… U ušima mi je još uvijek zvoni njen smijeh na moje “Đe si?”…. ili kad pita “Jesi u uredu”, a ja odgovorim “Sam”, a ona na to “Je ili ni?”….
Beskrajno mi nedostaje… Još uvijek se vrlo lako rasplačem svaki put kad pomislim na nju, ili je spomenem u nevezanom razgovoru…
U povratku kući, kao i obično svira muzika sa sticka… i dođe Gibonni… i ja se istog trena rasplačem…
Evo, da i vi plačete sa mnom…
💔 Podrška!
Boljeće neko vrijeme. Mora tako.
Gracia, žao mi je za tvoj gubitak. Jako je teško podnijeti nečiju smrt. Puno sam dragih ljudi izgubila. Pokušaj da se što prije oprostiš, kreni svoj život dalje, ništa ne može vratiti ljude koji odu. Ostaje samo nada da ćemo se sresti opet jednog dana na drugoj strani. Puno snage ti želim ❤️
Voljela bih ti reci da vrijeme lijeci sve, ali znam da to nije istina. Ljubav koju ste imale jedna prema drugoj nikad nece otici.
Pozdrav za Graciju
Pozdrav!