Utorak je započeo, moglo bi se reći, razgledavanjem, ne pretjerano ugodnim, poslovnog dijela Skenderije. Ražalostilo me stanje zgrade. Potpuno zapušteno, neuredno, neosvjetljeno, u stanju propadanja…
Radne prostorije bez prozora i ventilacije, iako, rečeno mi je da jedino ured direktora ima klimu. I dok se direktor vjerojatno dobro rashladi, zaposlenici u prostorijama koje sam obišla, doslovce skapavaju. Naročito kad je temperatura vani preko 30 i kad je sparno. Nisam uočila da li je pušenje u uredima dozvoljeno ili zabranjeno, ali vjerujem da se u takvom prostoru s dimom cigarete još teže boravi i radi.
Hodnici kojima sam prolazila su neosvjetljeni, zagušeni raznim predmetima ostavljenim na putu, razne kutije, možda čak i sa dokumentacijom kojoj svakako nije mjesto na hodnicima. Sva sreća da nisam nikakav inspektor, jer pisala bih svakakve kazne. Protupožarna sigurnost je upitna, HTZ je nikakva. Sposobnost i kompetentnost, barem u onom dijelu koji je meni trebao, također nije na nivou. Uvjeti na radnim mjestima su loši…. Sve u svemu, zaista sam bila razočarana svim viđenim.
Blogerska kafa je najavljena za poslijepodne, i imali smo gotovo sedam sati vremena za razgledavanje grada, jer s nama je bio prijatelj koji je po prvi puta u BIH, a time i u Sarajevu.
Prisjetila sam se mojih prvih sarajevskih dana i upoznavanja grada i čaršije, i pomalo zavidjeh, na neki čudan način, našem prijatelju. Jer, poseban je to osjećaj, ne da se opisati. Od Skenderije, preko Parkuše, Vatre, terase hotela Hecco, Ferhadije, Begove džamije i česme, do Kuće sevdaha i Vijećnice. Ne znaš gdje je ljepše, ugodnije.
Javili smo se i J., dočekali je kod tržnice i krenuli prema crkvi Sv. Ante. Cilj – Trebević.
Ponovo su mi navrla sjećanja. Imam fotografiju snimljenu prije gotovo 55 godina, najvjerojatnije na Trebeviću. Iza mene, u podnožju, prostire se Sarajevo. Do dana današnjega nisam uspjela na toj fotografiji prepoznati nijednu zgradu. Stoga sam s velikim užitkom fotografila sve oku dostupno, s namjerom da kod kuće u miru uspoređujem i konačno pokušam prepoznati makar jednu zgradu. Vrlo lako moguće da ona slika ih 1965 ili 1966 uopće nije snimljena na tom mjestu, ali barem ću nešto utvrditi. Živim u nadi, to je najvažnije.
Do blogerske kafe bilo je taman toliko vremena da s užitkom pojedemo ćevape, a šta bi drugo i jeli.
Blogerska kafa, ovaj put održana na Skenderiji, donijela je toliko poznat osjećaj. Društvo blogera i naše druženje van blogerskog svijeta je nešto što se ne može prepričati, to se jednostavno mora doživjeti.
Nekim ničim izazvanim čudom, blogerska kafa se nastavila na mjestu na kojem bi se najmanje očekivala. Burger bar. I, što se mene tiče, to druženje je bilo relativno kratko, jer morala sam na spavanje. Rano ustajanje, u cik zore, put za Split.
Idemo na more!