PENZIONERSKE AVANTURE – LOŠA

Osvanuo je konačno i taj dan.

Čim se dogovore datumi, krećem u akciju. Prvo smještaj. Tko se sjeća mojih prošlogodišnjih muka sa hotelom čiji sam bila dugogodišnji gost, zna da je trebalo pronaći novi bazni kamp. Potraga i odabrani smještaj u decembru, pokazao se i ovim ljetnim mjesecima pravi odabir.

Sve je tu, sve je na noge, nema uzbrdica, nema nizbrdica…

Sljedeći zadatak – itinerar… Mrakovica, Bugojno, Sarajevo – prva etapa. Druga etapa Sarajevo, Split, Kravica, Počitelj, Sarajevo. Treća etapa Sarajevo, Zagreb.

Visoke temperature i sparine zagrebačkog asfalta zamijenilo je promjenljivo oblačno vrijeme i omogućilo bitno lagodniju vožnju. Pokazalo se da je kiša padala, ponekad i pljusnula, ponekad sipila, ali kad god je padala bila sam u autu, i po ko zna koji put, moji kišobrani nisu ni jednog trena morali biti u upotrebi.

Mrakovica. Bila sam već jednom, ovo mi je druga posjeta, ovaj put u društvu. S Mayom Bosanskom. Sad već šestu (jel je šesta?) godinu zajedno putujemo i tumaramo / skitamo / landramo Bosnom. I Hercegovinom.

Muzej na Mrakovici ponovno zatvoren. Opet smo poljubili vrata, jer se ljudima očito ne radi, dok Mrakovicom ljudi šetaju i razgledavaju. Čudno. Al to izgleda mora tako. Info centar na Mrakovici dat će barem dio informacija.

Kroz Banja Luku smo samo prošli. Još uvijek nemam nikog iz Banja Luke da popijemo kafu i da zajedno prođemo svim mjestima. A ima ih. Kako stvari stoje, morat ću sve sama….

Proming. Evo nas ponovo u Bugojnu. Glasno se podsjećamo dogodovština s Anđom prethodnih godina i prošlogodišnjeg susreta. Kratko stajanje, ostavljamo jedan auto i sve selimo u moju jurilicu. Kiša, koja je povremeno padala, stala je baš tada, taman toliko da odmorimo i protegnemo noge.

Do Sarajeva nismo stajali. Bilo bi lijepo popit kafu na Rostovu, ali kod mene je sve na štopericu. Ako nije unaprijed dogovoreno, nema stajanja. Čovjek bi rek’o da nema spontanosti,… hm…. Ima, ali šta mogu kad imam dogovorenu kafu u Sarajevu, jer će to bit jedina prilika da sretnemo Bosanku.

U bazni kamp smo stigli taman da se protrči kroz tuš. Do Tita bi trebalo odtrčat, a ja baš i nisam imala snage za trčanje nakon cjelodnevne vožnje. Idemo taksijem.

Krenemo prema Skenderiji kad evo upravo jedan taksi iskrcava putnika. Upitam taksistu možemo li sjest. Dok ja razgovaram s taksistom, bacim kratki pogled na putnika u automobilu i ne razmišljam previše o putniku. Čujem da Maya nešto razgovara, ali ne marim previše, jer dogovaram s taksistom. Kako smo sjele, Senad, tako reče da se zove, upita jesmo li prepoznale putnika koji je izašao. Obje u isti glas odgovaramo negativno, a Senad nam otkriva kako je putnik bio, kaže “onaj iz Plavog orkestra”. “Loša!!” uzviknemo obje i prasnemo u smijeh. Jer tko će ikad zagledavat u putnika koji izlazi iz taksija tražeći ili očekujući da izađe netko važan ili poznat. Dok smo se smijale, shvatile smo da Maya sjedi na tom mjestu, koje je Loša dobro dobro ugrijao. Maya je tog trena postala vrlo važna osoba… Zaključim glasno i važno kako i Maya odsad ima VIP status.

Stigle smo na vrijeme, i po prvi put se desilo da nas Bosanka nije čekala i prozivala zbog kašnjenja. S velikim sam užitkom popila točeno Sarajevsko.

U bazni kamp smo stigle laganom šetnjom, uživale u sarajevskoj toploj noći. Radovale se sutrašnjoj šetnji čaršijom, razgledavanju Vijećnice, Art kući sevdaha, našem omiljenom mjestu za ispijanje kafe, i nadasve dogovorenoj blogerskoj kafi.