SEVDAH

Slegnuli se utisci. Uživah na koncertu kojeg sam kao i mnogi jedva čekala.

Jedno je slušat Amiru u Zagrebu, a nešto sasvim drugo je slušat Amiru u Sarajevu.

Repertoar je isti, pjesme su iste, šale i vicevi su isti, a opet sarajevski je koncert nešto sasvim drugo.

Lako je “prodat” sevdah u sredinama kojima je ta muzika egzotična, ili gdje publika ili ne poznaje tu muziku ili gdje je publika došla na tren vratit se u mladost ili sretnije dane.

U Sarajevu, u Bosni, u koljevci sevdaha to ne ide baš tako. Ili, u najmanju ruku nije nimalo lagano.

Da bi uspio, moraš biti najbolji. A Amira je to u Sarajevu svakao učinila.

Koncert nabijen emocijama od prvog do posljednjeg takta trebalo je doživjeti. U dubini duše sam znala da će taj i takav koncert biti poseban i znala sam da ću, kad god taj dan došao, biti u Sarajevu. To se jednostavno ne propušta.

Pet godina je prošlo od zadnjeg Amirinog nastupa na SSF – Sarajevo Sevdah Fest. Manifestacija koja je, tko zna zašto, prije pet godina vidjela svoje zadnje dane.

U Sarajevo sam stigla na sam dan koncerta. Vrijeme prelijepo za početak decembra. Sunčano i prohladno. Prognoza vremena za cijeli vikend je bila slična. To me posebno veselilo, jer negdje u podsvijesti stalno se vraćala slika povratka iz Sarajeva prije šest godina u istom ovom periodu.

Zahvaljujući radovima u tunelima Vranduk, provozah se po prvi put predjelom od Nemile preko Vranduka do Zenice.

U Zenici prođoh sve do jednog kružne tokove. Zavrtilo mi se u glavi koliko ih ima.

Po prvi put spavah na Skenderiji, i kako mi se čini, ta će lokacija za dulje vrijeme biti moj dom u vrijeme mojih boravaka u Sarajevu.

Kuća sevdaha od ovog augusta više nije ista. Nema više u njoj meni dragog momka, za mene zaštitnog znaka Kuće sevdaha. Na moju veliku radost, momak je navratio, kratko smo popričali i dogovorili da ćemo ostat u kontaktu.

Nađoh novo mjesto za trošit vrijeme. Može se pojest i popit kafa, muzika trešti, uglavnom ona koja mi nije mrska.

Nakon deset godina nađoh konačno Tavernu, mjesto gdje smo slavili jedan rođendan. Na žalost, više nije otvorena. Očigledno već dugo je tako.

Pogledah i predstavu “Državni lopov” Fadila Hadžića. U Jelićevoj. Nasmijah se do suza. Amel Tuka će mi dugo biti asocijacija na tu predstavu.

Za one koji nisu gledali predstavu: radnja se odvija u zatvorskoj ćeliji u kojoj su dvojica zatvorenika i naravno, tu je i neizostavni stražar. U jednom trenu scena k'o iz crtanog filma. Jedan zatvorenik progoni drugog trčeći oko ležaja, u trku se uključuje i stražar, da bi u jednom trenu obojica zatvorenika stala i gledala kako stražar i dalje trči oko kreveta, progoneći sad samog sebe. U jednom trenu, zatvorenik zaviče “Mirno!”, stražar stane i na to će zatvorenik: “Jes’ l’ ti stražar il’ Amel Tuka?”. Do suza smo se nasmijali, i ne samo ovoj sceni.

Kao i obično, iz Sarajeva ne izlazim dok sa Kozmopolitom ne popijem kafu. Iako smo dva dana ranije bili na piću i razgovoru, kafa nedjeljom je jednostavno must-do.

Pozvao me Kozmopolit da obiđem studio u kojem radi, kafu, bosansku, skuhao nam ton majstor. Ton majstor je jedan dio života proveo u Zagrebu, pa smo se prisjećali raznih dvorana, disko klubova, pivnica, iz perioda naše mladosti.

Po prvi puta izađoh iz Sarajeva kroz tunele.

Koliko god da trajalo, svaki put mi povratak dođe prebrzo…

E da, kako imam novi auto radio, uživah u muzici koju sam stavila na usb. Čak sam i zapjevala!

•