Da se pohvalim: danas, 1.12.2018., postala sam penzioner po svim mogućim kriterijima.
Oni službeni kriteriji važe više od dvije godine. A sad sam postala i dio penzionerske statistike.
Ako kojim slučajem netko naiđe na fotografiju u novinama gdje iz kontejnera viri samo guzica, nek se zna da je to moja guzica.
Po čemu ćete prepoznati kontejner? Po žutom poklopcu.
Lokacija kontejnera raskršće Grižanske i Kolakove. Vrijeme prohladno, poluoblačno, s laganim sjevernim vjetrom, oko 10 sati prijepodne.
Moj prvi kontejner, ovaj sa žutim poklopcem, na moju i sreću i žalost bio je prazan. Sreću jer, tako prazan, je vrlo lagan za manipuliranje. Sreću jer je prazan i od ulova sam vrlo lako došla.
Žalost, jer je prazan. Jer ništa nisam mogla uloviti osim jednog bordo novčanika. Novčanik je bio dobrano ispunjen, s dokumentima i nešto malo manje od 100 kn gotovine. Ali, ulov je ulov. I sreća je ubrzo zamijenila tugu.
U trenutku kad sam uočila novčanik na dnu kontejnera, jedna misao mi je prostrujila sivim ćelijama: kako se ono forenzičari penju u kontejner? Osvrtala sam se oko sebe da pronađem pomoćnika i suučesnika, ali ko za vraga nikog nije bilo. Ubrzo je prošao jedan bitno stariji muškarac, s beskrajno smeđim rukama, da li od prljavštine ili od iskustva kopanja po kontejnerima nije mi poznato, ali bezobzirno i prezirno je odmahnuo glavom na moju molbu da mi pomogne.
Šta je, tu je. Očito moram sama.
Još jučer ujutro sam doručkovala puru i osjetila sam se dovoljno snažnom da cijeli kontejner prevalim. Lako sam ga spustila ali tu je opet nastao problem.
Nisam pauk, nemam tri ruke, i kako god otvorim kontejner, poklopac se vraća i ja ne mogu do mog ulova. Dosjetih se i novom rješenju zadane situacije: odmaknem poklopac, ubacim jednu nogu, podmetnem leđa da spriječim zatvaranje poklopca i dohvatim ulov.
OK. Problem riješen. Ali sad imam novi problem: Kako van?!?!
Duboko udahnem, napunim pluća zrakom, izvijem leđa, izvučem nogu, rukama pridržim poklopac, izađem i potpuno nezainteresirana za buku koja će nastat, pustim da poklopac zatvori kontejner.
Osvrnem se još jednom oko sebe. I dalje nigdje nikoga, barem ja ne vidim nikoga zainteresiranog za moja dešavanja.
Pospremim novčanik u džep. Podignem kontejner na njegovo mjesto i jednostavno odem.
Sretna i zadovoljna i nadasve ponosna.
Odradila sam moj prvi kontejner. Uvjerena sam da sad imam dovoljno iskustva za sve druge kontejnere.
Mir Tebi, moje poštovanje
*
Pitanje: Što je bilo dalje?
Odgovor: Dalje se svira! A? 😀
Uživaj/mo umirovljeničke dane!, hn. 🙂
šta je bilo dalje?
novce iz nađenog novčanika sam uredno potrošila 😀
suvise sam umoran da bih mogao pretvoriti ovu figuratvno parabolicnu alegoriju u nesto sto bi za mene imalo neko znacenje …
hahaha
a nisi bio previše umoran da napišeš ovako umotvoran komentar?! 😀