Nekategorisano

MOJ PRVI PUT


Da se pohvalim: danas, 1.12.2018., postala sam penzioner po svim mogućim kriterijima.


Oni službeni kriteriji važe više od dvije godine. A sad sam postala i dio penzionerske statistike.


Ako kojim slučajem netko naiđe na fotografiju u novinama gdje iz kontejnera viri samo guzica, nek se zna da je to moja guzica.


Po čemu ćete prepoznati kontejner? Po žutom poklopcu.


Lokacija kontejnera raskršće Grižanske i Kolakove. Vrijeme prohladno, poluoblačno, s laganim sjevernim vjetrom, oko 10 sati prijepodne.


Moj prvi kontejner, ovaj sa žutim poklopcem, na moju i sreću i žalost bio je prazan. Sreću jer, tako prazan, je vrlo lagan za manipuliranje. Sreću jer je prazan i od ulova sam vrlo lako došla.


Žalost, jer je prazan. Jer ništa nisam mogla uloviti osim jednog bordo novčanika. Novčanik je bio dobrano ispunjen, s dokumentima i nešto malo manje od 100 kn gotovine. Ali, ulov je ulov. I sreća je ubrzo zamijenila tugu.


U trenutku kad sam uočila novčanik na dnu kontejnera, jedna misao mi je prostrujila sivim ćelijama: kako se ono forenzičari penju u kontejner? Osvrtala sam se oko sebe da pronađem pomoćnika i suučesnika, ali ko za vraga nikog nije bilo. Ubrzo je prošao jedan bitno stariji muškarac, s beskrajno smeđim rukama, da li od prljavštine ili od iskustva kopanja po kontejnerima nije mi poznato, ali bezobzirno i prezirno je odmahnuo glavom na moju molbu da mi pomogne.


Šta je, tu je. Očito moram sama.


Još jučer ujutro sam doručkovala puru i osjetila sam se dovoljno snažnom da cijeli kontejner prevalim. Lako sam ga spustila ali tu je opet nastao problem.


Nisam pauk, nemam tri ruke, i kako god otvorim kontejner, poklopac se vraća i ja ne mogu do mog ulova. Dosjetih se i novom rješenju zadane situacije: odmaknem poklopac, ubacim jednu nogu, podmetnem leđa da spriječim zatvaranje poklopca i dohvatim ulov.


OK. Problem riješen. Ali sad imam novi problem: Kako van?!?!


Duboko udahnem, napunim pluća zrakom, izvijem leđa, izvučem nogu, rukama pridržim poklopac, izađem i potpuno nezainteresirana za buku koja će nastat, pustim da poklopac zatvori kontejner.


Osvrnem se još jednom oko sebe. I dalje nigdje nikoga, barem ja ne vidim nikoga zainteresiranog za moja dešavanja.


Pospremim novčanik u džep. Podignem kontejner na njegovo mjesto i jednostavno odem.


Sretna i zadovoljna i nadasve ponosna.


Odradila sam moj prvi kontejner. Uvjerena sam da sad imam dovoljno iskustva za sve druge kontejnere.


Gracias a la vida que me ha dado tanto....La ruta del alma del que estoy amando.... Que si ya no puedo verte, Por qué Dios me hizo quererte, Para hacerme sufrir más?..... Jednog dana pročitah jednu knjigu i cio život mi se promijenio...."You can't wait until life isn't hard anymore before you decide to be happy."

  1. hajjenezir

    Mir Tebi, moje poštovanje
    *
    Pitanje: Što je bilo dalje?
    Odgovor: Dalje se svira! A? 😀
    Uživaj/mo umirovljeničke dane!, hn. 🙂

  2. graciasalavida

    šta je bilo dalje?
    novce iz nađenog novčanika sam uredno potrošila 😀

  3. jasanstav

    suvise sam umoran da bih mogao pretvoriti ovu figuratvno parabolicnu alegoriju u nesto sto bi za mene imalo neko znacenje …

  4. graciasalavida

    hahaha
    a nisi bio previše umoran da napišeš ovako umotvoran komentar?! 😀

Komentariši