TURNEJA 2018 – 6

Dan je počeo još jednim prisjećanjem na Joan Baez i njene sarajevske koncerte i kafom, a gdje drugdje nego u Kući sevdaha. Vrijeme je brzo proletilo, jer ljudima je radni dan, a meni je sve potaman. Ujutro, poslijepodne, navečer, kad god i kako god ljudima s kojima se družim odgovara.

Joan Baez je nepresušna tema, jedina promjena je mjesto i vrsta i količina napitaka uz koje takvi razgovori idu.

Opskrbih se gorivom i put sad zaista može početi. Krajnja točka Bugojno. Tamo nas čeka Anđa. Takav je dogovor.

Dvoumila sam se cijelo vrijeme hoću li autocestom za koju znam da nema gužve, ali ako idem tim putem, od Lašvanske petlje kroz dolinu do skretanja za Bugojno trebat će mi cijeli sat.

Taj sat opet mogu drugačije iskoristit. Da idem na Kiseljak i Vitez, pa ću donekle skratit putovanje cestom kroz dolinu, a istovremeno po prvi put ću proći ovom cestom.
Prvi put kroz Kiseljak, utvrdit skretanje za Fojnicu koja je još uvijek na listi neposjećenih mjesta.

Odluka je pala, a iskreno mislim da je dilema koja me mučila trebala poslužiti samo ako argument za donešenu odluku.

Kad smo već tu, hajmo u Čardake, kaže J.

Da skratim priču, izvrtismo se po Vitezu, jer upute koje je dala J. nisu bile dovoljno precizne. Putokaznih tabli, a to sam ustanovila kružeći Vitezom nema, osim na glavnoj cesti. Da bude stvar ljepša, u jednom trenu, u nedoumici kud ću i kako ću, stanem da se eventulano okrenem, na koncu ipak produžim, a ispostavilo se da mjesto na kojem smo stali, upravo ispred traženih Čardaka. Nas tri u autu, a nijedna nije uočila natpis na uličnom zidu. Po jakoj sunčevoj svjetlosti natpis je bio prilično neprimjetan. No, kako god bilo, mi jesmo uspjele pronaći Čardake. Broj pokušaja znači samo da smo bile uporne i nepokolebljive.

Dopali su mi se Čardaci. Uređeni, čisti.

Ubrzo smo krenule put Bugojna. S obzirom da već kasnimo, do Bugojna više nije bilo stajanja.

Projurih Rostovom prepričavajući priču od prije pet godina, pokazujući mjesto gdje smo se okretali da bi se vratili u Bugojno po knjige, pokazujući Semiramidine stupove koje mi je tada Semiramida pokazivala praktički upirući prstom jer ih ja nikako nisam mogla uočiti.

Kroz Bugojno nisam prolazila pet godina i usprkos tom vremenskom periodu uspjela sam proći centrom i doći do Prominga. Tog upečatljivog mjesta.

Parkirah se gotovo ispred Anđine kuće. Vesela što sam upamtila put do nje, uletih u tuđe dvorište. Srećom u tom dvorištu nikog nije bilo da me naruži, pa brže bolje pobjegosmo. U kuću do. Konačno smo u pravom dvorištu!

Pozdravimo se s Anđinim ocem, ispričasmo se fino, jer Anđe nema, sad će ona, kaže on.

I zaista, nakon nekih dvadesetak minuta, evo nje.

Šta si došla danas, upita me. Pa tako smo dogovorili, kažem ja. Ne, nismo, kaže Anđa. Jesmo, kažem ja. Pogledaj u poruke, pa ćeš vidjet da jesmo.

Ja sam bila u pravu.

Nakon pet godina nastavile smo tamo gdje smo stale. Sjećanja na blog, priče s bloga, komentare, impakte, pašta-šutu, dr Zia, knjigu, slanje novca za Akrama u Afganistan… Jedno divno vrijeme ponovo smo oživjele i proživjele.

Ubrzo nam se pridružila i Semiramida. Ima novu jurilicu. Poput moje, ista marka, isti tip. Različita boja. Kaže Semiramida, sad kad imam jurilicu, vidimo se i u Zagrebu. Obećala je.

Anđa je, na naše inzistiranje, skoro pa obećala da će pisat nastavak knjige. Jedino što joj nedostaje je vrijeme. Materijala ima. Čini mi se da je sve to negdje posloženo u glavi, samo fali taj moment, taj trenutak da opet, kao i prije pet godina, sve opet jednostavno izleti iz nje.

Vrijeme nam je beskrajno brzo proletilo.

Do skorog i novog viđenja, draga moja Anđa. S tobom je beskrajno lijepo provoditi vrijeme.