Finili su Mare bali.
Tim bi se riječima mogle zatvoriti moje ovogodišnje turneje. Poželjela sam doći i vidjeti neka mjesta uz koja sam dosad samo prošla ili ih dosad nisam uočila… a bilo je i situacija da sam i uočila a nisam stala.
Vozeći prema Splitu, mojoj prvoj i jedinoj ovogodišnjoj morskoj destinaciji na kojoj ću provesti više od jednog dana, borila sam se sama sa sobom pokušavajući odlučiti kojim ću konačno pravcem. Najjednostavnije bi bilo direktno za Split. Ali ja ne bih bila ja da ne zamislim kompliciranije puteve. Nije mi bitno vrijeme koje ću provesti za volanom, niti broj odrađenih kilometara, tako dugo dok u svemu onome što nađem i vidim, pronalazim zadovoljstvo.
Na Grabovici, mjestu neposredno ispred Plitvičkih jezera napravih prvu stanicu. Da popijem kavu, odradim fiziološke potrebe i uhvatim zalet.
Prolazeći kroz Vrtoče, ponovo vidjeh spomenik, i shvatih da sam i tu trebala stati, ali nikako se nisam uspjevala dosjetiti zašto. Nisam se vraćala, već ostavih za iduću godinu.
Kolunić, jedno od mjesta u kojem već jesam zastajala, ali tek nedavno shvatih da na brežuljku nasuprot spomenika još uvijek postoje stabla koja svojim položajem ispisuju Titov nadimak. Uslikah stabla u vožnji, iz auta, nekoliko puta, nadajući se da će barem jedna slika biti dovoljno oštra i točna.
Jedno od mjesta koje spomenuh na početku je Oštrelj, planinski prijevoj između Bosanskog Petrovca i Drvara. Prošla sam ovuda već dva puta, jednom i stala, ali zbog manjka upornosti tom prilikom nisam pronašla ono što sam tražila.
Titov voz. Jedan od dva voza za koje znam da su još koliko-toliko očuvani i sačuvani. Titov voz na Oštrelju je prilično očuvan. Pomalo skriven i zaklonjen šumom, ali dovoljno blizu glavne ceste. Vrijeme je bilo dosta hladno i prilično vjetrovito, no to me nije smelo da stanem, napravim pauzu.
Prometa gotovo nikakvog, čak ni kamiona nije bilo na cesti. Nije bilo čak ni ljudi iz okolnih kuća koji vrlo često, kad stanem, izađu da provjere tko sam, što sam, šta hoću ili neću….
Hladan i ledeni vjetar natjerao me da skratim vrijeme u šumi, a dojurio je i jedan, naoko, ne baš prijateljski nastrojen pas, dovoljno mršav i izgladnjeo da čim prije sjednem u auto i nastavim, bez stajanja, skroz do Pirovca. Na obali. Pored Vodica.
Prođoh i kroz Drvar i Bosansko Grahovo i Knin bez stajanja. Kafić i fast-food-kiosk u autu su bili u pogonu, tako da ni na to nisam trebala gubiti vrijeme.
Jedino sam u Ivoševcima stala da uslikam vrata i ulaze u amfiteatar Burnuma, ali i to je bilo s upaljenim motorom i četiri žmigavca.
U Pirovcu sunce, relativno toplo, ni daška vjetra. Popila sam kavu s prijateljicom i nastavila za, u tom trenu, krajnju destinaciju, Split.
Dobila sam zadatke. U Splitu kupiti paški sir. Prilika da ponovo prošećem palačom i uživam na Rivi, sjedeći i pijući kavu na suncu. Baš poput pravih fetivih.
BIla sam i na plaži, ali nisam bila toliko hrabra poput Splićana pa da se potpuno utopim u moru. Namočih samo krakove, ruke i noge. Dovoljno za ovu godinu. Nadam se da će iduća, po tom pitanju, biti darežljivija.
Bura koja je puhala tokom mog prvog dana boravka u Splitu ubrzo je stala, i sva moja kasnojesenska, a gotovo i zimska roba, bila je gotovo nepotrebna. Dok si na suncu, možeš i s bretelicama… čim sunce zamakne za oblak, postaje hladnije i moraš se ponovo obući.
Vrijeme zaista proleti kad ti je lijepo, kad si zadovoljan, kad si sretan. Istom brzinom je proletio i moj boravak u Splitu.