OD BACHA DO SEVDAHA – CURRY

Utorak. Dan povratka.

Kozmopolit i ja započeli dan s kafom u meni dotada nepoznatoj bašti. Došla sam desetak minuta ranije, dovoljno da proučim baštu i njene sadržaje i da zaključim da ću češće provoditi vrijeme.

Tu je i muzej, u to rano jutro još neotvoren, stoga o njemu kad ga obiđem i proučim. Za početak je sasvim dovoljno da mi se prostor svidio.

Mir, tišina, a opet u samom centru grada.

Vrijeme provedeno s Kozmopolitom meni je uvijek prekratko. Ali, obaveze nas zovu. Pretrčim put do Abdesthane, Maya mi se, čekajući me, sakrila, pa sam i nju trebala tražit. Ubacimo kofere u auto, pozdravimo se s našim domaćinima i odjurimo do SCC-a na još jednu kafu.

Prva službena stanica nam je Sanski Most. No, ja ne bih bila ja, da nisam stala na meni dragim mjestima. Uz Mayu imali smo i putnike koji su prvi put prolazili ovim putem i s velikim uživanjem smo zastajali na divnim mjestima.

Vlašićka kuća uz neizostavne uštipke s kajmakom. Tu smo ni krivi ni dužni utrošili vrijeme za koje će se kasnije pokazati da zbog toga propuštamo pastrve. Ali, šta je tu je.

Plivsko jezero me ponovo, po ne znam koji put, fasciniralo. Sad kad o tome razmišljam, voda je važna u mom životu. Iako najviše volim more, i jedino u njemu plivam, rijeke i jezera su mi jednako važna i privlačna. Fascinira me priroda oko njih, raslinje, šume, sama činjenica da na površini vode vidim plovila natjera me svaki put da stanem i osluškujem tišinu.

Vrlo brzo smo došli do Jajca i neizostavnih slapova Plive. Moji putnici su se spustili do samih slapova, ja ostadoh na vrhu uživajući gledajući ih.

U Sanskom Mostu smo popili kafu i ostavili našu Mayu, a mi nastavili put prema Zagrebu, budući da za pastrve nismo imali vremena, a i činjenica da nas u Zagrebu čeka večera koju priprema naš francuski prijatelj učinila je svoje.

Ovim putem prošla sam samo jednom, i to danju. Po mraku je to sasvim druga priča. Odlučih slijediti ljubljansku registraciju i ispričam mojim putnicima šta se dešava kad odlučim slijediti neko vozilo. Tirana. I kako sam završila u nečijem dvorištu. Moj putnik se nasmijao i pomalo prigušenim glasom pitao neće li nam se to i sada desiti. Primjetio je također da su table s uputama za pravce sve pisane na ćirilici. I pomalo zahvalno izjavio da imamo sreću što znam čitati ćirilicu jer kad bi on ovuda vozio, kaže izgubio bi se. Možda da, možda ne… no činjenica je da u Kozarskoj Dubici nema apsolutno ni jedne table na latinici. Nama, znali ćirilicu ili ne, nije uopće problem stati i pitati za pravac, ali šta je s mnogobrojnim strancima koji se nakane ovim putem? Nisu svi s ovih prostora, nisu svi učili i zapamtili ćirilicu…

Do granice u Kozarskoj Dubici smo došli sa samo jednim propitivanjem za pravac, i shvatih da to nije put kojim sam već vozila. Sjetih se da sam tada došla iz Jasenovca, no šta je tu je. Sad kad smo već na granici, ući ćemo tu u Cro-land i dalje ćemo lako.

Na ulasku u Cro-land red. Mi šesti po redu. Odjednom sve staje. Ne mičemo se punih 20 minuta. Čekajući u autu izmišljamo razloge zbog kojih nas ne puštaju. Iza nas se stvorila kolona od jedno pedesetak vozila, neki su počeli i trubiti, ali su ubrzo prestali. Već je prošlo osam… prozivaju nas iz Zagreba, pitaju kad ćemo doć, jer večera je večera, da li da nas čekaju, rekoh nemojte, mi tu stojimo i ne puštaju nas. Ne samo nas, nego sve nas…

Samo što to izgovorih, pokrenulo se. Mora da su ovi na granici odlučili da je dosta bezrazložnog zadržavanja.

S pojavom tabli s oznakama pravaca shvatila sam gdje smo i dalje je bilo lako.

Do Zagreba nemamo puno, i javim gdje smo… i točno u 10 navečer uparkirali smo u dvorište moje rezidencije.

Dočekali su nas poput zvijezda na crvenom tepihu. Yuki, naš chef je bio za štednjakom dovršavajući večeru. Stol je već bio postavljen, baš kao i predjelo – toast sa sirnim namazom i lososom i pinjolama.

Glavno jelo – riža i piletina u curryju. Glad smo osjetili, barem ja jesam, upravo onog trena kad smo izašli iz auta a iz kuće se širio miris curryja. Divan, divan miris. Naročito kad si umoran i gladan.

Yukija smo svi pohvalili i zahvalili, a dodah i da može tako svaki dan… neće se nitko buniti 😀