OD BACHA DO SEVDAHA – KULTURA

Subotnje jutro. Jutro nakon otvaranja SFF. Čaršija se počela budit, a mi s njom.

Ovih nekoliko dana mog boravka u Sarajevu bit će obilježeno kulturom. Ne samo filmom, kao centralnim događajem u Sarajevu, već su tu i knjige, izložbe, muzeji, koncerti… sve ono što kulturu čini i sačinjava.

Druženja s brojnim prijateljima van blogerskog kruga, ona ista koja su postala tradicionalna, ali i ona koja su oduvijek imala taj status, bila su konstante. Sve ostalo je varijabilno i nagodno. U jednom trenu učinilo mi se da ćemo uživati u vremenu koje imamo na raspolaganju, bez trke, ali potpuno sam se prevarila.

Subota je bila lagana, relaksirajuća…. Čaršija, šetnja, kupovina karata za koncert Damira Imamovića, kafa, ćevapi, čaj broj 14 kod Džirla… Opuštanje od jučerašnjeg puta i potpuna relaksacija. Kod Džirla se zaljubih na prvi pogled u jednu monografiju o sarajevskim mostovima. Odlučih da tu monografiju moram nabavit. Uz još jednu knjigu koju sam proteklih godina bez uspjeha tražila.

Nedjelja. Počelo je dogovorom za kafu. Kod Tita. Zijada nas naručila. I došle bi nas dvije na vrijeme da nismo imale usputne stanice.

Prva zastajkivanje je bilo na Mula Bešeskija, na semaforu ispred Sebilja. Uočile smo momka, s fesom na glavi,. Na prvi pogled pomislih da je fes, dok nismo uočile i uniformu, i ordenje. Uslikah ga, ne znajući da je momak jedan od statista u filmu čiji se dio upravo tog trena snimao kod Begove džamije. Shvatih ubrzo da je riječ o filmu „Alija“. Zastale smo desetak minuta uživajući u pripremi scene, i kako je službena kamera krenula, tako sam i ja snimila petnaestak sekundi budućeg filma.

„Festina lente“ nam se našla na putu pa smo i nas dvije u skladu s talijanskim nazivom mosta uživale u mostu. I Teta Razapeta nam je došla… i patke u Miljacki… pa čak i jedan galeb koji je očito zalutao… I Olgin i Suadin most… I Valterova elektrana… i Vilsonovo… sve se to našlo na putu do Zijade koja me sms-om naružila da kasnim. A mi, i da hoćemo, ne možemo brže… sve uz što smo prolazile nije moglo proći bez našeg pečata. Zike sorry, but that's life according to me 😀

Povratak na čaršiju, kafa s J., Kozmopolit se javlja i naručuje nas ispred Inat Kuće. Tradicionalni French Cheese Party i susret s ljudima koje znam i volim, ali i s ljudima čija raznolikost i bogatstvo njihovih kultura, historija, znanja, vještina, manira po ne znam koji put pokazuje što smo kao individue izgubili… što smo zaboravili. Ljudskost, empatičnost, tolerancija… sve smo to znali i putem uspjeli izgubit, a najviše smo izgubili sebe.

Knjige koje spomenuh na početku nađoh na Skenderiji, u antikvarnici. Veselju nikad kraja. „Dobri ljudi u zla vremena“ Svetlane Broz i „Zaboravljeno Sarajevo“ Miroslava Prstojevića. Jednostavno ne odolih, iako sam svjesna činjenice da usprkos svim zabranama datim samoj sebi, uporno pronalazim knjige koje neizostavno želim posjedovati. Sjetih se tad mog boravka u Londonu prije 35 godina. I tada sam kupila, za mene studenticu u to doba, basnoslovno skupu stručnu knjigu. Nije bilo važno što neću imat novaca za prehranit se tih nekoliko dana Londona, knjiga je važnija. Tako se osjetih i u antikvarnici. Nije važno što… ja knjigu želim i moram imati. Znam da je i ona polica što je kupih prije nekoliko mjeseci već popunjena, ali ne postoji argument koji će me spriječiti-

Koncert Damira Imamovića održan je u jednom stanu, broj posjetilaca na neki način ograničen prostorom, što je i razumljivo. Poput pravog štrebera sjedoh u drugi red. Prvi red mi je ofirno, drugi red je taman za mene štrebera.

Damir opušten, razigran, veličanstven. Doživjeh ga na neki novi način i veselim se skorašnjem zagrebačkom koncertu.

Dani u Sarajevu bili su potpuno ispunjeni, a opet toliko brzo prošli.

Utorak, posljednji dan mog boravka, donio je upoznavanje s jednom, meni novom, do tog trena nepoznatom baštom. Ali, upoznat ću ja nju… imam razlog za što skoriji dolazak. Ali o tome u sutrašnjoj emisiji.