OD BACHA DO SEVDAHA – KELJIN MUZEJ

Put od Bosanskog Grahova do Livna bio je ispunjen smijehom, na momente i pjesmom. Onom istom koja nas je zaista ispunila nostalgijom.

Sunce je i dalje pržilo, prozori otvoreni, „ubit će nas promaja“ odzvanjalo je cijelim putem, ali klimu nisam palila.

Priroda kroz koju prolazimo je gola, pusta, nigdje žive duše. S obje strane ceste otkrivamo tragove golih zidova napuštenih što kuća, što pojata. Jedino uz obronke okolnih planina, kroz grane zelenih stabala naziru se crveni krovovi. I dalje ne vidim nijednog znaka života. Kad bi netko makar veš sušio, znali bi da ovdje ipak ima ljudi.

Vozimo uzduž Dinare, s njene sjeverne strane, Livanjskim poljem. U daljini se vidi snažan, bijeli dim. Shvatimo istog trena da to gori šuma. Gori i sa naše lijeve strane, na obroncima planine kojoj ne znam ime. U zraku ne vidimo heilkoptere ili kanadere. Automobili koji nam dolaze u susret ne blendaju, ne pokazuju nikakve znakove da je cesta možda zatvorena. Kako se približavamo, broj lokacija s kojih se dimi se povećava. Pokušavala sam snimiti fotoaparatom, naravno u vožnji, pokušavala zumirati. Nešto sam i uspjela (slike su na fb). Nikad bliže nisam bila požarima, i koliko god da su me plašili, toliko me i fascinirala ali i razočarala činjenica da nismo vidjeli nikakve znakove gašenja, nikakvih vatrogasaca, nikakvih kanadera, air traktora ili bilo kakav znak koji bi pokazivao da se radi na gašenju.

Vruće nam je, imamo hladne još uvijek zaleđene vode, ali željne smo kafe. I da odmorimo. J. poželi da stanemo u Livnu. I Maya i ja pristanemo. Po prvi put ću stati i zastati u Livnu. Prošle godine sam prošla kroz Livno prema Aržanu, uz Buško jezero, ali bez stajanja.

Samo što smo ušli u Livno, J. poželi da pronađemo stare čaršijske džamije. Uz dva, tri zastajkivanja da upitamo za smjer, došli smo gotovo do Dumana i Bistričkog grada. Istog trena do nas je došao muškarac, misleći da trebamo pomoć, nije da nismo trebale, ali više smo bile u potrazi za informacijama. Ispostavilo se da smo došle na pravo mjesto. Potrudio se da nam ispriča i pokaže, otvorio nam je čak i džamiju Hadži Ahmeta Dukatara pored koje je prekrasna sahat kula. Džamija je izgrađena prije gotovo 450 godina. U ovom ratu bila je oštećena granatiranjem. Izvršena rekonstrukcija nije odrađena kako treba, gasulhana koja je izgrađena pored džamije ne uklapa se u prostor, pa stoga džamija i prostor oko nje nije dobio status zaštićenog spomenika kulture. Ako sam dobro upamtila, Reif nam je kazao i da su nišani, vjerojatno iz Osmanskog perioda, srušeni. Žalosno, ali istinito.

Poveo nas je i do Keljinog muzeja. Izet Alić, limar u penziji, uz svoju radionu stvorio je prostor ispunjen raznim eksponatima koje je pronalazio u kućama. Tu ima zaista svega. Od alata i pribora, mašina, knjiga, slika, zdjela, posuda, topovske tanadi, njegovih umjetnina izrađenih od lima, intarzija, fotografija… Na njegovu žalost, ali i svih onih koji se bave kulturom, njegov entuzijazam i ljubav nije prepoznata kako od gradskih i kantonalnih, tako i državnih institucija. Broj eksponata i prostor zaslužuju više, mnogo više. Jer jednom nekad naći će se netko tko neće znati prepoznati i neće shvatiti snagu i moć kulture i baštine.

U Keljinom muzeju proveli smo više od sat vremena, mnogo više nego što smo planirale. Zaista je bilo teško napustiti taj prostor i Izeta, šaljivog i simpatičnog vlasnika prostora kojeg zaista treba obići. I odvojiti mnogo više vremena nego što smo mi imale.

Već je bilo prošlo 17 h kad smo konačno krenule prema Tomislavgradu. Buško jezero me ponovno osvojilo. Ovaj put prolazim sjevernom obalom, prema Šuici. Pogled koji se pruža je prekrasan, ali vrijeme brzo prolazi. Na pola puta prema Šuici odvaja se cesta za Gornju Ramu i Ščit, naš sljedeći cilj.

Tu negdje sjetih se da bih trebala nazvati Malika i potvrditi dolazak. Telefoniram i vozim, koncentrirana na cestu i propustih ono najljepše. Livanjske divlje konje. J. i Maya su ih vidjele, no kažu da sam prebrzo vozila da bi ih one uslikale. Htjedoh se vratit, ali su me odgovorile. Već iza sljedećeg brežuljka slavodobitno uzviknem „Evo ih!“ i uslikam ih. A kad ono…. to je bilo stado krava. Smijale smo se idućih dvadesetak kilometara mom slavodobitnom uzviku.

Kad se otvorio pogled na Ramsko jezero, ostale smo osupnute slikom – pejzaž je prekrasan, a vode u jezeru gotovo da i nema. Pred nama se stvolio desetak otoka i otočića koji su ugledali sunce zahvaljujući između ostalog i suši. Kako god bilo, slika je prekrasna. Dolina rijeke Rame i jezero kojeg nema. Ljetos su zbog nedostatka vode osvanule i munare i nišani na dijelu potopljene doline. Nismo uspjeli uočiti munaru, a poluotok Šćit na kojem je franjevački samostan odjednom je bio mnogo viši.

U crkvi smo uletile u vjenčanje…. saslušali smo sudbonosno „da“ djevojke kojoj zaboravih ime i njenog Danijela. Etno muzej je iz nekog razloga bio zatvoren.

Vrijeme je došlo i da konačno nešto pojedemo, pa smo odjurile prema Jablanici. Sve tri smo šutile za vrijeme jela. Glad je očito bila dovoljno velika da šutke uživamo u jagnjetini. Tu sam, napunjenog želuca, osjetila umor (konačno?) i bez stajanja odjurile za Sarajevo.

Zaspala sam prije nego mi je glava i dotakla jastuk.