BLOGERSKA TURNEJA – 4

Sunce, ono proljetno, obasjalo je grad. Baš kao u subotu, no to nije bila garancija za lijep i sunčan dan.

Naspavane i odmorene, nakon doručka, spakirale smo stvari u auto. Uživajući, poput guštera na suncu, odgađale smo trenutak polaska koliko god smo mogle. U jednom trenu, Maya upita, „što je ovo?“. Ispratih njen pogled i padnem u smijeh.

Pet godina ima kako dolazim na ovo mjesto i nijednom još nisam primjetila ime ispisano na fasadi kuće do samog hotela. Maya progovara smijući se, „sad je meni jasno kud si ti odlazila nakon doručka. Cigareta je bila samo izgovor.“
„joooj, prokljuvila si me“. Na fasadi je, plavim sprejem ispisan nadimak kojim i mene mnogi zovu. Pa sad ispada, da sam ja to ispisala. Naravno, da nisam .. Ja, kad bih i pisala po zidovima fasada, sigurno bih napisala svoj nick sa blogera 😀

Prva stanica – Hadžići. Obično sam petkom, al pravila su tu da se mjenjaju. U buregdžinici i dalje nema bureka, ali ima kafe i kolača.

Vozeći natrag u grad, shvatih da već zaista dobro poznajem i prepoznajem neke lokacije, kako doći do nekih ulica u koje sam dosad zalazila rijetko. Dosad sam uglavnom koristila one glavne i nisam se usuđivala koristiti paralelne ulice ili pronalaziti prečice. Shvatih da sam počela obilato koristiti tranzit. I shvatila sam njegove prednosti. Tako da mi nije bio nikakav problem doći do Čika Jove i njegovog udruženja „Obrazovanje gradi BIH“.

Prokljuvila sam i kako lako doći do Skenderije, i onda opet, ničim izazvana, skrenem na tranzit. Hm…. shvatih da sam sve to mogla drugačije izvesti, ali se razveselim, jer znam da ću opet vidjeti staru zgradu stanice na Bistriku. Još jedna prilika da je fotografiram, tim više što sam morala stati baš na tom semaforu. Razveselih se i još jednom prolasku oko čaršije i Vijećnice.

Javile smo se našoj Lunjo, očekuje nas.

U Zenici nisam pila kafu čini mi se četiri godine. Znam da se napravio novi, sad već stari, rotor na južnom ulasku u grad. Znam doći samo do Multiplexa i tu ćemo piti kafu.

Od mog zadnjeg boravka u Zenici, puno toga se promijenilo. Sve je u kružnim tokovima, rotorima, ima i fontana, baš kao da se i ovdje Bandić udomaćio. S našom Lunjo vrijeme je zaista brzo prošlo. Prisjećajući se nekih događaja, razgovarajući o životu, blogu, poslovima, penzijama, djeci… Vrijeme za odlazak se brzo primaklo, brže nego što smo htjele.

Umor je konačno bio jači od Maye, opustila se i zaspala. Blago njoj… ja sam morala vozit 😀
Na granici nismo dugo čekale, možda petnaestak minuta i vrlo brzo, dobrih petnaest minuta ranije od predviđenog, bile smo ponovno u Zagrebu.

~~~

S mnogima smo se srele, mnogi su imali obaveze koje im nisu omogućavale da se vidimo, s mnogima susret nije bio moguć zbog naše koncepcije boravka u Sarajevu, Tuzli, Zenici.

Doći ćemo mi opet… ako ne prije, onda u augustu….