SVUDA POĐI, KUĆI DOĐI… – 2

Osvanulo je oblačno i hladno sarajevsko jutro. Potpuna suprotnost prethodnom, toplom i sunčanom danu.

I nisam i jesam dobro spavala. Nisam, jer sam se uporno vrtila bezuspješno tražeći moj uobičajeni smjer spavanja, sjever-jug, nisam jer su mišići u nogama neprekidno titrali umorni od vožnje prethodnog dana, a opet jesam, jer sam se probudila odmorna i spremna za dva mjeseca ranije dogovoreno istraživanje Sarajeva na jedan, možda meni dotad nepoznat način.

Mjesto dogovora je bila meni dotad nepoznata ulica, ali wifi i google su mi pomogli da se orijentiram i na mjesto sastanka sam došla nekih pola sata ranije. Pozvonim, uđem, pozdravim, predstavim se, objasnim kako i zašto sam uranila, i onda me uvedu u prostoriju ispunjenu slikama, plaketama, pohvalama, zahvalama…

„Jeste za kafu?“ bilo je prvo pitanje.

„Jesam, hvala.“

„Ness ili našu, bosansku?“

„Bosansku, hvala“ i osmjehnem se široko i zahvalno.

„Ajde, prije nego što krenemo, da čujem nešto o Vama, tko ste i čime se bavite.“

Tako je započelo gotovo petosatno druženje s čovjekom koji je legenda grada, ikona grada, kojeg ljudi na ulici zaustavljaju da bi ga pozdravili, stisnuli mu ruku, zagrlili….

„Ajde, da vidimo, kuda da idemo. Jeste li bili u… ?“ i tu počne nabrajanje. Uobičajena mjesta na koje vodi svoje goste već su me vidjela, i tu smo stali u nedoumici. Kuda da me vodi? Šta da mi pokaže?

U međuvremenu je i kiša počela, ne jaka, više onako jesenska, klasična, ona koja sipi, sitne kapi koje padaju tražeći od svakog posebno da odluči hoće li ili neće ponijeti kišobran.

Na jednom od ormarića koji se nalaze uzduž zidova, pored niza uokvirenih slika i fotografija, bila je jedna sablja. Čim sam je uočila, sjetih se dede i njegove paradne sablje koja je bila krivac za štošta, i dok je pisao posvetu na knjizi koju mi je poklonio, uzela sam je u ruke, skinula zaštitnu navlaku i proučavala, istovremeno čekajući tren da ga upitam za porijeklo. Podigavši glavu, iznenađen da me sablja interesira, odgovara na moja pitanja. Dobivena kao poklon, ali iz kojeg je razdoblja, kroz razgovor nismo uspjeli zaključiti. Ugravirana slova na njemačkom ukazuju na period, možda, prvog rata, što je možda i najvjerodostojnije objašnjenje, ali možda i predratne Jugoslavije, one prve. Kako god bilo, sablja govori stotine priča, treba je samo imati u rukama i slušati.

Krenusmo. Jevrejsko groblje, Žuta Tabija, Muzej ikona, sinagoga. Na svakom od tih mjesta, za svako od tih mjesta moj domaćin je pun priča, a ja, kakva jesam, puna pitanja. Slušajući nas, netko bi rekao da smo se natjecali u količini informacija koje želimo prenijeti jedan drugome.

Uživala sam slušajući ga. Vratio me, na neki način, u djetinjstvo kako slušam priče mog dede. Po godinama, mogao bi mi biti otac, ali ton kojim govori, mirnoća, staloženost, fokusiranost, koncentriranost, fond riječi.. poput djeda, poput učitelja, poput osobe kojoj je važan sugovornik a ne vlastiti ego.

Njegovo iskustvo stečeno raznoraznim borbama, unutrašnjim i vanjskim, je neprocjenjivo. Iskustvo i znanje koje može prenijeti, samo ako si iole zainteresiran, je ogromno.

Njegov prvi i osnovni interes je čovjek, čovjek sa svojim potrebama, čovjek sa svojim nedaćama i problemima i tu se nesebično daje svima i svakome. Ne pita smijem li, već se bezgranično i nesebično nudi i daje u svakom pogledu.

Čovjek. Topao i nesebičan, vitalan i neumoran, beskrajno velikog srca i duše koja izvire i koja se poput aureole širi iz njegovih toplih očiju.

Neizmjerno sam zahvalna što sam imala prilike upoznati ga i provesti s njim makar tih nekoliko sati. Jer… neka i zvučim patetično, ja znam koliko sam bogatija.

Čovjek.

Gospodin.

General.

Jovan Divjak.