SVUDA POĐI, KUĆI DOĐI…

Vratih se sa posljednje ovogodišnje turneje. Barem mislim da je posljednja. Ne planiram ništa do proljeća, ali nikad se ne zna.

Poželjela sam put preko Slavonije, Gunje i Brčkog do Bijeljine, etno sela Stanišići, Zvornika, Potočara i Srebrenice, te Vlasenice i Han Pijeska, Podromanijom do Sarajeva. Uz mnogo usputnih stanica.

Prošla sam kroz Bošnjake, Posavske Podgajce, Rajevo Selo i Gunju, selo na lijevoj obali Save, koje je stradalo u majskim poplavama 2014. Kroz ta sam sela prvi put prošla iako sam na projektima plinifikacije radila prije desetak i više godina. Po prvi put vidim plinske ormariće na kućama, prvi put udišem zrak tih slavonskih sela.

Dan je bio predivan, sunčan, topao i pokazalo se da me vrijeme za tu moju turneju zaista poslužilo. Nisam mogla poželjeti ljepše.

Imala sam majicu kratkih rukava na sebi, nekako sam se u polasku nadala da će biti dovoljno toplo za kratke rukave. Ljudi su me pomalo čudno gledali, jer oni su svi bili dobro obučeni.

U Gunji je i najstarija džamija u Hrvatskoj. I ona je stradala u majskim poplavama. Danas, dvije i pol godine poslije, obnovljena je u potpunosti.

Najduži dio mojih ulazaka u Bosnu svodi se na čekanju na savskom mostu. I ni sada nije bilo drugačije. Dovoljno vremena za slikanje, za promatranje, memoriranje svega viđenog.

I za Brčko sam radila projekt gasifikacije, ima tome sad već osam godina. Još uvijek nekako, pomalo u magli, pamtim te neke generalne pravce, pa sam tih nekoliko dana prije polaska provodila u proučavanju plana grada.

Jedno je povlačiti crte budućih gasovoda na karti, a potpuno drugo je sve to vidjeti uživo.

Nečesto se dešavalo da me ljudi s interesovanjem prate, vjerojatno zbog toga što im je u posjetu došao nepoznat auto sa zagrebačkom registracijom. Naravno da mnogi od njih imaju svoju djecu, unučad koji žive i rade u većim gradovima, pa registracije poput moje nisu iznenađenje, i osim toga, znaju i koji i čiji auti im dolaze, ali ja sam vrlo često seoska atrakcija. Ili barem sebe tako doživljavam.

Isto sam pomislila i za Brčko, ali čekajući da skrenem u jednu od ulica, vidjeh još jednu zagrebačku registraciju i mam (to vam je zagorski, a znači „odmah“) mi je bilo lakše. Nisam jedina 😀

Do Bijeljine cesta vodi preko savskih brežuljaka, baš kao i na desnoj obali Dunava, tamo kod Vukovara i Iloka. Uzbrdice i nizbrdice, usjeci u brežuljke, na putu do Bijeljine podsjetile su upravo na to. Zaobišla sam grad i produžila do Stanišića, moje prve stanice.

Svi koji su me nagovarali da čim prije posjetim ovo etno selo, bili su potpuno u pravu. Zaista je prekrasno uređeno, prelijepo je bilo šetati duž jezera, replikom Kozje ćuprije, uživati u prekrasnim bijelim i crnim labudovima, vidjeti dvoje lanadi, patke.

Sunčano i toplo vrijeme nije izmamilo mnogo ljudi, a oni koji jesu došli, bili su u jaknama, natjeravši mene, koja sam bila u kratkim rukavima, da se osjetim nekako nelagodno.

Tabla za zidovima zgrade na kojoj piše Bašta Dubrovnik, koja pokazuje nivo Drine koja se razlila dva puta u posljednjih nekoliko godina, natjerala me da se zamislim i prisjetim maminih riječi kako je voda čovjekov najbolji prijatelj, ali i najgori neprijatelj.

Smještena u kutu, između Save i Drine, Bijeljina je centar, grad, koji me iznenadio svojom veličinom. Centar je zaista lijepo uređen. Uspkros prvobitnoj namjeri da prošećem centrom, samo sam se provezla, napravivši dva različita kruga oko centra shvaćajući da sam tek na početku svega planiranog i da ne bih stigla u Sarajevo, moj krajnji cilj, na vrijeme.

Bijeljina je, koliko sam vidjela, sa svih strana okružena njivama i poljima. Nije ni čudo, ipak je to dio i Posavine i Podrinja.

Cestom od Brčkog do Karakaja prvi put prolazim. Po izlasku iz Bijeljine prometa gotovo da i nema, tu i tamo neki auto… uglavnom sam sama što mi daje priliku da vozim brzinom i tempom kako želim, da uslikavam putem, da razgledavam, da uživam u vožnji.

Ulaskom u Karakaj, na raskršće gdje se odvaja cesta za Kalesiju i Tuzlu, dolazim na poznati teren. Ovuda sam već nekoliko puta vozila, a zadnji put prije dvije godine. Sad uživam vozeći i prateći šta se u međuvremenu promijenilo, izgradilo.

U Zvorniku, nekadašnjoj kapiji sultana, gradu koji je imao tri sultanske džamije, prvo primjećujem pravoslavnu crkvu, gotovo da je završena. Skrenuh autom u centar do čaršijske džamije. Sada je oko nje sve uređeno, asfaltirano. Sjetih se kako sam prije dvije godine vozila neasfaltiranim ulicama, punim rupa i kanala, čak i u zabranjenom smjeru, ali i tada, kao i često puta, lokalni policajci mi samo prstom priprijetili, shvaćajući da sam „stranac“ u njihovom gradu.

Ovaj put sam sve po propisima, nije bilo prepreka, sve po ps-u. Nisam se zaustavljala, već sam produžila do Diviča. Znam i mjesto gdje ću sjesti, odmoriti, popiti kafu, i slikati beskrajno lijep Kula Grad. I kome ću slike istog trena s mobitela slati.

Vrijeme mi brzo leti, ne mogu dugo uživati na oktobarskom divičkom suncu, moram dalje. Sljedeća stanica Potočari, Memorijalni centar.

Do Drinjače vozim poznatim putem, odlučujem da ne idem preko Konjević Polja, već uz Drinu. Nekih kilometar prije mosta, upitam za put, može li se uz Drinu, kažu može. Odlučim se za taj put, jer kroz Konjević Polje se tako i onako moram vraćat.

U Potočarima, osim mene, nalazi se i neka mladež. Pogledam registraciju autobusa, piše Nizozemska. Uz svoj autobus su otvorili švedski nizozemski stol, samo ih pogledam, i ulazim sama u prostorije nekadašnje tvornice i UN baze za vrijeme rata.

Potrgano, porušeno, vlažno, mokro, prepuno razbijenog stakla, razbijenog betona… Napuštam sebe i pokušavam ući u zidove, u stjenke i pore betonskih zidova. Ulazim u drugu halu, nalazim muškarca koji me s osmijehom na licu pozdravlja. Pored njega kontejner prepun ugljena, spremnog za prebacivanje do nečijeg doma. U hali je desetak parkiranih automobila, ne gledam registracije, jer mi u oči upada natpis preko betonske grede „Druže Tito, mi ti se kunemo“.

Kiselo se osmjehnem… u ime nečega počinjeno je toliko toga, a mnogi još uvijek i nadalje, samo njima objašnjivo, čiste savjesti i dalje pljuju i rigaju zlo. Popričam s muškarcem nekoliko rečenica, i nakon pozdrava, krenem prema Memorijalnom centru.

Na samom ulazu otvorena stoji knjiga utisaka. Okrenula sam nekoliko listova, vidim utisci na engleskom i datumom od tog istog četvrka, 6.10., upišem se i ja po izlasku…

Ogromna hala, glavna hala, beskrajno je hladna. Slike, grafikoni, karte na zidovima samo pojačavaju taj dojam. Sama sam u hali i u toj gromoglasnoj tišini. Stresoh se od hladnoće, iako sad već nisam samo u kratkim rukavima.

Po izlasku, sunce koje i dalje grije, zagrijalo me dovoljno da skinem duksericu. Nizozemci su još uvijek tu. Preletih ih pogledom i odem za Srebrenicu.

Iz dimnjaka u kućama uspinje se dim, živi se i radi, no na ulicama nema nikog. U školi je veliki odmor, očito završava, jer se djeca približavaju zgradi i ulaze u nju. Napravih krug po Srebrenici, polako, dostojanstveno i s poštovanjem mira i tišine koji vlada u rano poslijepodne.

U povratku još jednom zastanem u Potočarima, parkiram kod mezarja, i popričam sa ženom koja u malom, ugrijanom, kiosku sjedi i dežura za putnike namjernike poput mene koji će možda nešto kupiti. U trenutku kad sam izašla iz auta, nizozemski autobus projuri.

Ponovo kupujem dva cvijeta, i knjigu. Kroz razgovor saznajem da sam jedina danas, dotad, stala, ušla i kupila nešto. Bilo me stid upitat jesu li ona dječurlija, dobro nisu djeca, već studenti, ili barem tih godina, nešto kupila, ali da jesu, vjerujem da bi žena sama nešto kazala. Podravim je, poželim svako dobro i blagu zimu, i krećem za Sarajevo. Bez dodatnih stajanja. Sad idemo u komadu, preko Vlasenice i Han Pijeska pravo za Sarajevo. Pola četiri je. Za nešto manje od tri sata bih trebala biti u Sarajevu.

Prometa i dalje nema, i brzo prolazim kroz Bratunac. Kod Kravica instinktivno usporim, makar tako.

Do Vlasenice cesta vozi uzbrdo. I dalje nema prometa. Sama sam na cesti. Udubim se u neke svoje misli i za tili čas sam u Vlasenici. Uslikam što se uslikat dade. Po izlasku dostignem Nizozemce. Vozim nekoliko kilometara za njima, a onda prvom prilikom zaobiđem ih i ostavim.

Do Han Pijeska nije trebalo dugo, ali počinje se dešavati nešto što me ove godine uporno prati. Vrlo često vozim prema zapadu i sunce mi doslovce udara u oči. Ništa ne pomaže, osim da usporim na mjestima gdje ili sunce sije pravo u oči, ili ulazim iz hlada u još uvijek osunčano.

Tu i tamo otvorim prozor kroz kojeg ulijeće bridak, hladan, planinski zrak. Ubrzo sam na Podromaniji, na dijelu na kojem nisam još bila. Prekrasne ledine, osunčane suncem, obojane živim jesenskim bojama me okružuju sa svih strana. Promet se pojačava kako se približavam Sokolcu, a taj dio ceste, preko Romanije, već znam.

Znam da ću brzo biti u Sarajevu. Hoću li na tranzit ili prvo u kuću sevdaha? Provjerim koliko je sati, i odluka pada, kuća sevdaha.

Da na miru, nakon 600 odvoženih kilometara, popijem bosansku na koju sam navikla, koju volim, u ambijentu kojeg obožavam.

Javim se mojoj domaćici, javim se kući…. Zadovoljna sam viđenim, odvoženim….

Došla sam, kući…. Veseleći se petku, i dogovoru kojeg imam…