BRAD PITT I JA – 5

Nedjelja.
Konačno smo se naspavali. Od pustih vozikanja po Bosni. I još me čeka povratak u Zagreb.

Stavim opcije na stol i puštam Brada da odabere. Odluka je pala da se ide kroz Jajce da vidi slapove Plive, muzej AVNOJ-a i naravno meni drag kanjon Vrbasa, da, da još jedna rijeka na tom našem putovanju.

Brad je sva tri dana za vrijeme našeg boravka u Bosni inzistirao da jede tradicionalno jelo. Naglašavajući tradicionalno kao da postoji jedno jedino. Ćevape smo obavili, u Želji. To mu naravno nije bilo dosta. Otkud da krenem, upitah ga. Koje tradicionalno želiš? Jer, njegovo poznavanje Bosne je bilo tipa tabula rasa.

Razmišljajući sva tri dana o tome palo mi na um da, eto, makar na Bijeloj Tabiji, pojedemo begovu čorbu i klepe. Makar to da proba jer bosanska kuhinja je vrlo raznolika i bogata, to svi naravno znate, ali on nije znao, a odnekud treba počet i polako gradit tu kulinarsku priču.

I Brad je, baš kao i Seniorka, potpuno poslušno već prve večeri pio vodu sa česme Begove džamije, onako iz ruke, kako i treba.

Imaret i ponuda peciva mu se zaista dopala, tako da je često kupovao sebi peciva dok je bio u noćnom životu. Ja sam se pak iznenadila promjeni koju sam zatekla.

Nema više onog malog prozorčića kroz kojeg se naručivalo. Odnosno ima, ali više nema tu funkciju. Oni koji poznaju imaret, znaju da je s desne strane bila kuhinja. Novost je da je sad na tom mjestu veliki široki stakleni prostor u kojem se može birati pecivo. Jednom riječju, imaret se modernizirao. Bilo je i vrijeme?

Dok smo tako sjedili i jeli, zazvonio mi telefon. Javlja se moj Kozmopolit. Sikteruša, koju obavezno pijemo, nije bila u planu nikako zbog njegovih obaveza, zato me taj poziv i iznenadio. Jer poziv je glasio ovako: „ne izlaziš iz Sarajeva, dok ne odeš s nama na Jahorinu“.

Svi planovi koje smo Brad i ja imali, pali su u vodu, jer smo objeručke prihvatili poziv i glasno zapjevali „aj kolika je Jahorina planina“. Dobro Brad nije pjevao, ja sam veselo zapjevala.

Za manje od pola sata bili smo u „Rajskim vratima“, na terasi ispunjenoj ljudima koji su došli, baš poput nas, uživati u planinskom zraku i tišini.

Uštipci, kafe, sokovi, i francusko-englesko-bosansko-hrvatski razgovor. Evropa u malom.

Da se Kozmopolit nije sjetio da pogleda na sat mi bi valjda i mrak tamo dočekali.

Silazak autom s Jahorine donio je jedno saznanje. Potrošnja goriva je toliko mala, do granice s Hrvatskom manje od 4 litre dizela na 100 kilometara, da ću uvesti pravilo: za povratak u Zagreb treba se popet na Jahorinu, da uhvatiš zalet, i onda sve do granice ideš inercijom i slobodnim padom.

Kao i obično, jedina prava stanica u povratku je etno selo Kotromanićevo. Nakon požara prošle jeseni, kad je glavna zgrada izgorjela, bila sam u aprilu, sa Seniorkom. Tada je na mjestu glavne zgradi bila prva deka.

Sada, danas, tu je potpuno nova zgrada, pod krovom. Nova kuhinja, novi restoran, nova terasa. Vrlo lijepo i impresivno. Iako, više mi se sviđala stara zgrada, ona koja je izgorjela. Imala je svoj rustikalno-historijski štih.

Ova je modernija, i lijepa na svoj način. Ali i dalje je mjesto kojeg svakako treba posjetiti i uživati u ljepoti prostora i prirode.

~~

Slike ovog sedmodnevnog lutanja po Hrvatskoj i Bosni su na fb. Bujrum 🙂