Nekategorisano

BRAD PITT I JA – 4

Kako izgleda Tjentište je postalo tradicionalno mjesto za nabavku krumpira, luka, mrkve, jaja… Brad i ja smo kupili litru šljivovice i jabukovače, nakon što smo probali i jednu i drugu.
Ja nisam nikad voljela rakiju, ne pijem je, osim u zaista iznimnim i specijalnim okolnostima, ali uvijek je rado kupujem zbog višnjevače i orahovače. Tako da nisam ni sad propustila priliku.

Brad i ja smo se, u povratku za Zagreb, dotakli tog seoskog načina života. Jedva 80 kilometara od urbane sredine nalazi se potpuno drugi i drugačiji svijet.

Ljudi s kojima smo razgovarali su našli svoje mjesto za život nakon što su otišli ili bili protjerani iz svojih matičnih sredina. Način kako žive i kako se bore za kruh je nešto što bi mnogi trebali doživjeti i dozvoliti da im pronikne u duše. Da osjete bahatost svog bića i konzumerizam materijalnog svijeta koji je gotovo svima, pa i meni, postavio standarde o kojima uopće ne razmišljamo.

Ono što me se opet najviše dojmilo je tišina. Uspkros pjevu ptica i zujanju pčela iz košnica u dvorištu gdje smo sjedili, tišina je bila gromoglasna i nadasve osvježavajuća. O svježem zraku, neukaljanoj i nezaprljanoj prirodi da ne govorim.

Moja domaćica i ja smo ovaj put odlučile da ćemo sjedeći u hladu stabla podno spomenika pričekati Brada kojeg smo poslale da razgleda, vidi, uslika, pročita i uslika sve oko spomenika, a što se njemu čini interesantnim.

Kao i prošle godine, napravili smo turneju od Sarajeva, preko Tjentišta, Foče, Goražda i Višegrada ponovno do Sarajeva.
U Foči skoro da smo zaglavili u zatvoru.

Dobro, nije baš tako, ali moglo je biti. Provezli smo se kroz Foču da Brad vidi i taj gradić s namjerom da se preko manjeg željeznog mosta popločenog daskama vratim na glavnu cestu za Goražde. Ali, ali , ali….

Taj most preko kojeg sam se htjela vratit je u fazi rekonstrukcije, obnove, proširenja ili šta već. Dok smo se okretale za povratak, zamolim Brada da slika taj most. Brad, kao i uvijek, poslušan.

Taman kako smo se okrenuli, vidim kućicu u kojoj sjedi policajac koji ustaje i maše prstom da je zabranjeno slikanje. Iako me ne čuje, glasno mu se ispričavam i rukama gestikuliram ispriku. Čim smo se udaljili, počeli smo se smijat i glasno razmišljat zašto nam je zabranio da slikamo most.

Tad mi je sinulo!

Most je točno ispred zatvora!!!!

Haloooo! Zatvor!!!

Brad upita, idu li za nama? Smijemo li dalje slikat? Naravno da smijemo, tamo nismo smjeli. I ne, nema ih za nama. I nastavljamo lagano vožnju i uslikavanje Foče.

Čim smo se vratili na glavnu cestu, kažem Bradu, sad ćemo doć do mosta s druge strane. Sad opet slikaj, bez brige neće nas niko sad zaustavljat, ne vide oni da mi slikamo most, tj zatvor. Jesi sigurna? Nemoj da izazovemo međunarodni incident a tebe proglase teroristom. Neće, bez brige, samo ti slikaj.

Budući da sam tu i pišem ovaj post, nitko za nama nije vozio, nitko nas nije pratio.

Do Višegrada smo brzo došli, uz sad već tradicionalno stajanje u restoranu „Almi“. I opet smo sjedili na terasi, s pogledmo na prekrasnu Drinu glatke površine na kojoj se zrcalila slika šume sa suprotne obale.

Višegrad. Ovaj put sam našla parking odmah do ćuprije, našeg cilja. Piće, sladoled, set sa snimanja Kusturičinog filma „Na mliječnom putu“, razgledavanje mnogobrojnih magneta s brojnim Andrićevim citatima, isčitavanje istih, oduzelo nam je puno više vremena nego što sam planirala. Ali, kako god okrenuli, teško nam se bilo oprostiti od Višegrada i zaputiti za Sarajevo. Već je prošlo osam kad smo konačno sjeli u auto i krenuli kući.

Stigavši u Sarajevo i nakon što smo našu domačicu odvezli do vrata njene rezidencije, svratili smo u Kuću sevdaha na kafu. Da sad u miru, spokojno, za opuštanje popijemo jednu bosanku i prošetamo do Trga Susanne Sontag, tj Pozorišnog trga kad sretoh generala Jovana Divjaka.

Pristojno sam pričekala da završi razgovor da ga pozdravim i da se uslikam s njim za sjećanje i vječnost. Čak štaviše, pozvao me da mu se javim kad ponovno dođem i obećao mi privatnu turu po Sarajevu. Rekoše mi poslije, da su rijetki ljudi kojima general Divjak ponudi svoje vodstvo u razgledavanju Sarajeva. Nije to ono turističko, već po obrambenim linijama, tako su mi barem kazali. Obećah i ja njemu da ću mu se javiti, da imam namjeru ponovno doći u oktobru. I eto, sad čekam oktobar 😀

Brad je produžio u nadi da će pronaći makar jedno mjesto gdje će moći pogledati olimpijsko finale u vaterpolu, a ja umorna od vožnje i dugog dana, krenuh na Kovače, u hotel.

Puna dojmova nisam uspjela odmah zaspati, već planirala kojim putem kući, do Zagreba. Složila sam u glavi nekoliko verzija povratka, a Brad je bio taj koji će odlučiti kojim ćemo putem. Ispostavilo se da će nam se plan promijeniti, ali ne bitno.

Gracias a la vida que me ha dado tanto....La ruta del alma del que estoy amando.... Que si ya no puedo verte, Por qué Dios me hizo quererte, Para hacerme sufrir más?..... Jednog dana pročitah jednu knjigu i cio život mi se promijenio...."You can't wait until life isn't hard anymore before you decide to be happy."

Komentariši