BRAD PITT I JA – 3

Za vrijeme boravka u Splitu Brad i ja smo svako malo pogledavali na mobitel proučavajući onu vremensku aplikaciju za dane koje ćemo provesti u Sarajevu i njemu i meni je pisalo da će sva tri dana našeg boravka biti kiše i grmljavine. Nismo baš bili zadovoljni, naročito ja, jer je u planu bilo još putovanja po Bosni.

Međutim, petak je osvanuo sunčan i topao. Nigdje ni k od kiše a kamoli g od grmljavine.

Oboje smo dobili narudžbe što donijeti sa Čaršije – kava, fildžani i džezvice. Kavu sam odmah ujutro kupila u jednoj privatnoj pržioni, a ostalo na Čaršiji. Koliko god se osjećam kao kod kuće, u tom sam se trenu osjećala poput Brada, poput turista koji jedino što vidi su suveniri. Brad je prvi put u Bosni, njemu je sve novo i sve interesantno. Teško ga je bilo odvojiti od svega toga. Ali, ali, ali… kafe i druženja nas čekaju.

Odjurili smo do Hadžića, opet u buregdžinicu u kojoj nema bureka, do moje blogerice s kojom uvijek u petak u podne pijem kafu.
Konačno upamtih ime rijeke uz koju sjedimo na terasi – Zujevina. Koliko god puta da sam pitala, barem deset puta više sam uspjela zaboravit. Sad, nakon desetog? puta valjda ću upamtit. I slikala sam tablu s imenom rijeke, i evo tu zapisala. Valjda će to biti dovoljno.

Na redu je Vrelo Bosne. Labudi i patkice, jezero i slapovi, mostići i staze oko vodenih tokova koji se na koncu spajaju u rijeku Bosnu. Brad je opčinjeno gledao još jednu rijeku na ovom našem putovanju po Bosni. Vraćajući se za Zagreb i vozeći se uz Bosnu, gledao je zadivljeno tu količinu vode koja je prije dvije godine napravila katastrofu za niz naselja. Pričala sam i pokazivala sve to što je ostalo, što je poplavljeno, što je popravljeno, što je ostavljeno, što je napušteno… Voda koliko donosi život, toliko ga i odnosi. Njena snaga je neprikosnovena, nepobjediva. Može se zauzdat, privremeno, ali jednom kad je naljutimo, nema nam spasa.

Rimski most, koji se nalazi u sklopu parka prirode, nismo zaobišli.

Brad je poželio vidjeti i Tunel spasa. Bio je dijete za vrijeme rata, i mnogo toga nije znao, nismo dali da gleda i sluša grozne stvari koje su se dešavale. Danas je odrastao i moći će shvatiti sve što se dešavalo. U Tunelu je bilo dosta posjetilaca, dva autobusa su bila parkirana, tako da je bila, rekla bih gužva. U jednom trenu, dok sam na karti Bradu pokazivala i objašnjavala, iza leđa mi se došuljao službeni vodič, koji je pristojno sačekao da ja završim. Vidjevši ga, prekinuh i ostadosmo slušati njegovo izlaganje grupi posjetilaca. Ja ne bih bila ja, da onako ničim izazvana pomognem u odgovaranju na njihova pitanja, koja su se ticala odnosa Hrvatske prema BIH i dopunim odgovore. Ispričah mu se kasnije što sam eto upala u njegov dio posla, no on mi nije zamjerio. Dobro je, kaže, dati i viđenje „druge strane“, no oni sve to tako i onako neće moći shvatiti. Čuju, razumiju naše riječi svejedno dal’ na našem ili na nekom od svjetskih jezika, ali kompleksnost naše historije, naših odnosa, matricu naših ponašanja nisu lako razumljivi strancu koji po prvi put dolazi na ove prostore.

Jedina kiša koju smo ipak osjetili krenula je taman u onom trenu kad smo sjeli u auto. Do sljedeće kafe s blogericom koja je uzela duži odmor od bloga, je i prestala.

Ulovih i Valtera. Pa makar na pola sata. Malo me iskritizirao što se uvijek javim, kaže, u nevakat. Ali drug je drug. Brzinska kafa i „catching up“, i dogovor da se opet javim kad dođem, kaže, tad neće biti „nevakat“… Ih, kod mene se nikad ne zna, vakat ili nevakat.

Dugačak dan trebao je biti završen s ćevapima kod Želje, ali…. Prošetasmo Brad i ja do pivnice, kad tamo živa muzika. Njemu svakako iznenađenje i moj zaključak da činjenica kako svoje momačke godine nije provodio na našim prostorima donosi i nemogućnost da zapjeva sa mnom. Repertoar klasičan za naše prostore, od Bacha do sevdaha. I Bogdan, i Halid, i Oliver, i Kićo, i Hanka… taman onako za dušu…

I za prekrasan završetak još ljepšeg dana….