BRAD PITT I JA – 2

Brad Pitt me dočekao ispred rezidencije i bio vrlo galantan. Apsolutno džentlemenski se ponio prenijevši moj kofer i ostale stvari do sobe u kojoj sam spavala.

Upitah ga, onako domaćinski, što bi volio za večeru i brzo smo se dogovorili. Želio je isto što i ja, salata od hobotnice. Poželio je razgledati Split, onako inkognito, poželio je i na plažu. Imali smo dva dana da mu se želje ispune, vremena dosta za sve njegove želje.

Prvi odlazak na plažu bio je nevjerojatan – nad Splitom, ne samo nad plažom, već cijelim gradom razvila se nevjerojatna magla. Granicu mora i kopna od magle, ali doslovce, nije bilo moguće vidjeti. Ispijali smo kavu, sjedeći u kafiću na plaži i čekajući da se magla povuče. Kad se povukla, uletili smo u more i nismo izlazili van. Drugi dan našeg boravka osvanuo je bez magle i ponovo smo cijelo prijepodne proveli na plaži. Razgledavanje Splita, ono dnevno jer noćno je obavio sam zamaskiran sunčanim naočalama i bandanom, ostavili smo za poslijepodne drugog dana.
Četvrtak, dan planiran za put do Sarajeva, osvanuo je pun oblaka i sparan, nagovještavajući kišu. No mi smo krenuli jugoistočno prema Hercegovini ususret suncu i vrelini hercegovačkog kamena ostavljajući oblake iza sebe.

Prva stanica – slapovi Kravice.

Mnogobrojne grupe stranaca ali i domaćih ljudi silazile su stazom prema slapovima i jezeru, dok su se grupe na odlasku dovozile vlakićem na početnu stanicu.

Prvi put sam na slapovima Kravice, pa tako i Brad. Treba li posebno naglašavati da je to mjesto kojeg svakako treba posjetiti na duži period? Sunčanje, kupanje, veslanje, restorani – sve je tu nadohvat ruke. Voda je zelena i topla, a zvuk slapova čuje se sve do parkirališta. Teško smo se rastali od ovog prelijepog mjesta obećavši da ćemo se vratiti i iskoristiti sve blagodati slapova Kravice.

Moj plan, napravljen sedmicama ranije, vodi nas kroz Čapljinu do Nekropole Radimlja. Sunce i dalje prži, a mi se oboje, nakon razgledavanja i uslikavanja, namjestili pored prskalice da nas osvježi i rashladi.

Do vrela rijeke Bune i Tekije nije nam trebalo dugo. Sve je to tu, ne treba puno vremena. Cesta je u vrlo dobrom stanju, promet ne previše gust.

Buna, rijeka koja izvire iz planine ispod Blagajske utvrde, je gotovo ledena u odnosu na Trebižat i slapove Kravice. Ipak je Trebižat već površinska rijeka i zagrijana.

Brad nije bio previše zainteresiran da uđe u Tekiju, no ja svakako jesam. Nisam bila prikladno obučena, ali na samom ulasku se može posuditi suknja i marama.

S obje strane ceste do Tekije nalaze se štandovi na kojima se nudi sve i svašta, od fildžana, džezvi, marama, čokanja, magneta…. nema šta nema. Razgledali jesmo, no nismo ništa kupili. Premda sad kad razmišljam o tome, mogla sam barem jedan magnet kupit…. Razlog da ponovo dođem, zar ne?

Mostar. Ne znam da li je Angelina Brada vodila do Mostara, ali ja svakako jesam. Autom smo razgledali Mostar do centra, a onda pješice do i preko Starog mosta.

Trebalo je negdje parkirat auto. U jednom dvorištu nadomak Starog mosta tražili su me ni manje ni više nego 10 KM, odnosno 40 Kn s obzirom da imam zagrebačke tablice, za cjelodnevno parkiranje. Rekoh momku „ma bježi, kakvih 40 kn“ i ubrzo našla mjesto za parkiranje u hladu i bez plaćanja. S obzirom da smo „uštedili“ 10 KM, obilato smo se nagradili sladoledom po povratku s mosta.
Brad je bio vidno iznenađen veličinom mase ljudi koja je most prelazila s jedne na drugu stranu. S koje god strane da se pogleda, nepregledna masa ljudi i kolona koja počinje s prvim štandom čaršije, kako s jedne tako i s druge strane mosta.
Neretva je ispunjena kupačima i skakačima s obalnih stijena, a ljudi na mostu gledajući njih očekivali su i skakače s mosta. Bilo ih je, naravno, ali za svaki skok je trebalo prikupiti novac, pretpostavljam da momci ne skaču ispod 50 eur. Nismo zastali da pitamo koliko se očekuje od svakog turista, da li 5 ili 10 KM, ali nismo ni čekali da se novac skupi da bi momak skočio.

Sad već dobrano gladni, požurili smo prema Sarajevu uz neizostavno stajanje i okrepu u Zdravim vodama. Jagnjetina, naravno, i pivo. Brad pravo Sarajevsko pivo, ja bezalkoholno. I ovdje dva autobusa puna ljudi istrčala desetak minuta prije nas i zauzeli sve stolove. Ipak, nismo dugo čekali da sjednemo. Kad smo već tu, u Jablanici, i srušeni most na Neretvi je naravno neizostavan. Kratka lekcija iz historije uz obavezno slikanje.

Po dolasku u Sarajevo dan ni izdaleka nije pri kraju.

Čeka nas Internations. Druženje stranih državljana koji žive i rade u Sarajevu odvija se jednom mjesečno. Nerijetko se datumi održavanja tih druženja poklope s mojim dolascima, pa smo tako i ovaj put požurili da budemo dio tog eventa. Domaćin, kao ambasador Internations druženja, je Kozmopolit, moj prijatelj, kao i Bjanka, također ambasadorica.

Gilles, prijatelj s kojim unazad nekoliko godina zajedno s Kozmopolitom provodim najčešće zadnji dan mog boravka u Sarajevu, zbog svojih obaveza otišao je s druženja nekoliko minuta prije našeg dolaska. U tom sam trenu mislila kako će se ta tradicija družena na dan mog odlaska prekinuti, no vrijeme će pokazati da sam bila u krivom.

Brad je iskoristio priliku da s novim poznanicima produži u noćni život Sarajeva, ovih dana bogatiji zbog SFF-a, a ja sam poput prave Pepeljuge krenula u krevet u ponoć.

Umorna od cjelodnevnog puta i vožnje ipak nisam uspjela zaspati do gotovo ranojutarnjih sati.