Već dugo, zaista dugo nisam nasjela na prvoaprilsku šalu kako sam nasjela ovaj put.
Usred kafe na Otoci dobijem poruku koja mi je sledila krv u žilama. Seniorka pita šta je, Srebrena pita šta je, ja pročitam u sebi, pa naglas i ne vjerujem onome što vidim i što čitam i što čujem.
Nakon nekoliko minuta provjeravanja, razmišljanja brzinom od tri maha tko je to mogao uraditi, moja T. šalje poruku, jednu jedinu riječ "aprililililililililili"….. Obećah joj jedno…. kad je vidim, prvo ću je ubit pa tek onda zagrlit jer evo ima gotovo sedam mjeseci da se nismo vidjele. A ona? Ona se smije i uživa kako su mi njih dvije, T. i njena kćer, smjestile…. Po povratku u Zg, pričamo o tome i smijemo se…. ali obećanje, kažem joj, stoji, tek toliko da znaš
Vrijeme kafe s mojim Kozmopolitom je brzo prošlo… catching-up smo brzo obavili, a onda kao i uvijek našli bezbroj tema. Od dokumentaraca na našim televizijama preko pozorišta i pozorišnih tema do najavljenih odlazaka meni dragih ljudi.
Ima jedna scena u filmu "Bitka na Neretvi", gdje Kole Angelovski, meni drag makedonski glumac, prigovara Nazoru što vuče tolike knjige sa sobom, kaže, nije on došao u partizane da vuče knjige, već da se bori. Nazor mu odgovara kako će i poslije rata, knjige biti potrebne, jer će trebati obrazovati ljude, opismenjavati, pa ako knjiga neće biti, šta onda? Ta me scena podsjetila na činjenicu kako iz BIH, a i iz Hrvatske, odlaze ljudi, mladi, školovani, obrazovani…
Možda sam u krivom, ali šta će se desiti, ako upravo ti obrazovani, energični, snažni, poletni, ljudi puni energije odu? Inteligencija, obrazovani ljudi, kulturnjaci su oduvijek bili motor pokretač, avangarda svega i svih dešavanja. Šta će se desiti ako i oni odustanu? Tko će moći, znati, imati snage i ideja da pokrene ili preokrene kotač i smjer?
Da li zaista moramo pristati da budemo ovce i slijepo slijedimo nekog tko je u nekom datom trenutku imao ili znao način da uzme mjesto ovna predvodnika?
Beskrajno je hrabro otići, ne kažem trbuhom za kruhom, ali i to je istina, ljudi zaista odlaze trbuhom za kruhom, i to im nitko ne može osporiti, ali čini mi se da je još hrabrije ostati i svojim radom, trudom, snagom volje, pronalaziti načine da se ono što ne valja, a mnogo toga ne valja, promijeni.
S tim i takvim mislima krenule smo kući. Kao i uvijek, prije prelaska granice, zastajemo u Kotromanićevom.
Glavnog restorana više nema, izgorio je jesenas. Na njegovom mjestu nalaze se temelji i prva deka. Nadam se da će glavni restoran uskoro opet krenuti s poslom.
Prošle godine dorađene zgrade preuzele su funkciju restorana. Može se sjesti i popiti piće, prezalogajiti…. Etno selo Kotromanićevo usprkos svemu i dalje radi.
I da.. na granici, ni u povratku, nikakve gužve…. a ja se pripremila za igru graničara… ostadoh ko Štrumpfeta, iznenađena…. sjetih se zašto nije bilo gužve.. prerano sam krenula iz mog Sarajeva…
Nisam ni sumnjao da si ispunila svaki trenutak u BiH.
Veliki pozdrav za Seniorku 🙂
Hvala Valtere, prenijet cu :))
Pitala je za vas :))
Da, tuzno je to da su se ljudi srodili sa odlascima ljudi koji nam itekako trebaju:(
Kad god se ode iz Sarajeva, vazda je nekako rano… Kao moglo se jos bar dva-tri sata iskoristiti!