"Većim delom svog toka reda Drina protiče kroz tesne gudure između strmih planina ili kroz duboke kanjone okomito odsečenih obala. Samo na nekoliko mesta rečnog toga njene se obale proširuju u otvorene doline i stvaraju, bilo na jednoj bilo na obe strane reke, župne, delimično ravne, delimično talasaste predele, podesne za obrađivanje i naselja. Takvo jedno proširenje nastaje i ovde, kod Višegrada, na mestu gde Drina izbija u naglom zavoju iz dubokog i uskog tesnaca koji stvaraju Butkove Stijene i Uzavničke planine. Zaokret koji tu pravi Drina neobično je oštar a planine sa obe strane tako su strme i toliko ublizu da izgledaju kao zatvoreni masiv iz koga reka izvire pravo, kao iz mrkog zida. Ali tu se planine odjednom razmiču u nepravilan amfiteatar čiji promer na najširem mestu nije veći od petnaestak kilometara vazdušne linije."
Ovako počinje Nobelom nagrađen roman. Strme planine i duboki kanjoni danas su probušeni naoko bezbrojnim tunelima, ali sve ostalo je isto, ako ne brojimo novoizgrađene objekte, tržne centre.
"(Da bi se jasno videla i potpuno razumela slika kasabe i priroda njenog odnosa prema mostu, treba znati da u varoši postoji još jedna ćuprija, kao što postoji još jedna reka. To je Rzav i na njemu drveni most. Na samom kraju varoši Rzav utiče u Drinu, tako da se središte varoši i ujedno njena glavnina nalaze na peščanom jezičku između dve reke, velike i male, koje se tu sastaju, a razasuta periferija prostire se sa druge strane mostova, na levoj obali Drine i na desnoj obali Rzava. Varoš na vodi. Ali iako postoje i još jedna reka i još jedan most, reči "na ćupriji" ne označavaju nikad rzavsku ćupriju, prostu drvenu građevinu bez lepote, bez istorije, bez drugog smisla osim što služi meštanima i njihovoj stoci za prelaz, nego uvek i jedino kameniti most na Drini.)"
Upravo na tom pješčanom jezičku između dviju rijeka izgrađen je Andrićgrad, prostor koji u ekonomsko-turističkom smislu obogaćuje Višegrad. O arhitektonskom izgledu sam već pisala, Stradun na Drini.
U proteklih dvije i pol godine dosta toga se promijenilo, izgradilo, poboljšalo…. no moj prvobitni utisak je i dalje isti. Arhitektonski ne valja, velika šaka u oko.
Seniorka i ja, poput pravog guštera koji je trčkarao kamenim pločama pored spomenika Nikoli Tesli, uživale smo na suncu, na centralnoj terasi ispijajući esspreso kavu. Pored nas, meni s desne strane, poslovni sastanak, a s lijeve strane djeca trčkaraju sa sladoledom u rukama i radosno galame.
U ulici Thomasa Manna, u zgradi u kojoj će jednom nekad biti pozorište, slobodno se pogleda set sa snimanja Kusturičinog filma "Na mliječnom putu". Ima čini mi se već tri godine (ili samo dvije?) kako se naveliko pisalo o Monici Bellucci koju je Kusturica nemilosrdno prisiljavao da se, valjda, pedesetak puta kupa u hladnoj Drini, i film, kažu, još nije završen.
Samim ulaskom u zgradu, na set, sjetih se i djetinjstva i trčkaranja unutar ograđenog prostora Jadranfilma, oko zgrada studija, veranja po autobusima, kamionima i avionima korištenim u mnogim i brojnim filmovima.
Raznobojne lampice obješene gotovo po cijelom setu osvjetljavaju taj inače hladan i mračan prostor. Tu je i Piano Bar, i klavir, za kojeg odmah sjedoh i zasvirah, ali gotovo nijednog tona nije bilo. Jer jednostavno nema ni žica. Jedna jedina tipka je imala žicu i davala nekakav ton. Ali za potrebe mog "filma" sasvim dovoljna je bila činjenica da je klavir tu i da se može glumiti. Sasvim neočekivano, ova je posjeta Andrićgradu dobila sasvim novu dimenziju.
Prošetale smo i do ćuprije, i naravno, uslikale se. Nek’ ostane zapisano u kronikama…. mojim, nečijim….
