Jutro je osvanulo sunčano, toplo… pravo proljetno. Dan će biti ispunjen blogerskim kafama, od Hadžića preko Otoke do Kuće sevdaha, i za kraj, kao šlag na tortu, predstava u Pozorištu mladih.
Ali prvo na vrelo Bosne. Prošetasmo upijajući tišinu i mirise netom probuđene šume, potoka i potočića… patke se sakrile, jedva jednu vidjeh, kao i samo jednog labuda, dovoljno znatiželjnog da doplovi do Seniorke očekujući da mu baci nešto za kljun. Seniorka nije imala ništa pa je za kaznu dobila ugriz po desnom kažiprstu.
Osim nas, bilo je još desetak roditelja sa djecom koja su se njihala i klackala dok su oni ispijali kafe iz termos boca.
Seniorka se dobro držala na blogerskim kafama, dovoljno da stekne status pripravnika ako i kad poželi da iskusi ovaj naš svijet.
Samo što sam ušla u kuću sevdaha, licem mi se razlio široki osmijeh vidjevši jednog blogera koji se dvije godine nije družio s nama, kako na blogu, tako i na kafama. Zaista je bilo divno vidjeti Zlaju, sjeća li se itko njega? I njegovih postova? Kroz razgovor dalo se naslutiti da bi se Zlaja možda i mogao vratiti. No, ostavimo to vremenu i njegovoj odluci.
Jesenas zamolih da mi netko od mojih sarajevskih fb frendova kupi knjigu Jadranke Stojaković. Ubrzo dobih obavijest, knjiga je kupljena, a najteži dio je bilo zimsko iščekivanje proljeća i mog, u ovoj godini, prvog dolaska u Sarajevo. Knjigu sam pročitala u dahu! Na stotinjak, možda i više, stranica, sama Jadranka priča svoju priču, i povremeno odgovara na postavljena pitanja koja produbljuju djelove perioda o kojem se u tom dijelu knjige govori. Zanimljivo napisana, čitka, pitka priča koja između ostalog govori i o njenoj bolesti. Ne znam ima li je više za kupiti, ali nadam se da će potražnja za knjigom donijeti novu ediciju.
I Seniorka nam se ubrzo pridružila tek toliko da upozna te moje blogere, i da produžimo do Pozorišta mladih, gdje je "Kokoška" bila na repertoaru. Nimalo skromno, reći ću da sam zamolila Maria da za prvoaprilski petak bude upravo ta predstava.
Seniorka je uživala u predstavi, kao i ja, iznova i opet, jer ja sam je već gledala. Poslije predstave zagrlih mog prijatelja, najdražeg BIH glumca i kroz piće saznah štošta o dešavanjima u martu.
Uzrok i povod za ta dešavanja zna samo najuži pozorišni krug ljudi, javnost zna nešto više, a sve obavijeno (ne)dokazivom javnom tajnom, a posljedice znaju svi.
Iskreno, i da su se meni postavljali uvjeti, ucjene, prijetnje kao Mariu, sigurna sam da bih postupila isto, bez obzira što su posljedice takve kakve jesu.
Njegovu priču neću ovdje prepričavati, već se nadam da će Mario ispuniti sebi dato obećanje i obratiti se javnosti i ispričati istinu, potkrijepljenu sa dokazima o svim dešavanjima, uzrocima, povodima, posljedicama.
Bojim se da je BIH na dobrom putu da izgubi jednog kvalitetnog glumca, vrlo talentiranog, predanog pozorištu i daskama koje život znače.
Zlaja fali ovom blogu, srecom ne fali u zivotu nas 😉
a za Maria, eh …. sve sto valja u ovom gradu mi to “ubijemo” :/