Nekategorisano

ANDRIĆU U POHODE – 2

 

Importane i kafa s prijateljicom. Veći dio druženja domišljale smo se receptu za debelu kožu.

Interesantno je kako svakog od nas jedan te isti doživljaj drugačije pronađe. Kad razmišljam o sebi, vidim da imam dva lica: jedno za javnost, drugo za moja četiri zida.

Možda je to stvar karaktera, iskustva, genetike. Nisam uvjerena da se to može lako i jednostavno naučiti, već je potrebna velika i dugotrajna strpljivost da bi se uspjelo naučiti kako svoje probleme skinuti sa lica.

A možda se vodim onom "i to će proći", iako, kad pogledam moje zadnje dvije godine, znam da nisam u svakom trenutku uspjela sakriti onu ranjivu sebe, znam da sam se istresala na, vrlo često, i ljude koje smatram prijateljima, a u toj situaciji, ni krive ni dužne. Da li je zaista lakše istresti se, pa makar i na nedužnu osobu a to s druge strane znači da se moram ispričati za svoje ponašanje kad se konačno ohladim, ili je možda bolje zatvoriti se u četiri zida nakon što prođe onaj prvi period ljutnje, tuge, bijesa, suza, jada…

Znam ja zašto su moji oklopi jaki, imam ih odavno, drugačije ne bih znala ni mogla živjeti, i možda upravo iz tog razloga želim da i ljudi oko mene imaju taj jaki obrambeni mehanizam.

Volim i želim da su ljudi koje volim jaki, da stoički podnose sve što im se događa i što ih pogađa. Volim i želim da im se na licu ne vide tragovi unutrašnjih nemira i borbi, ratova i problema. Svjesna sam da to nije izvodivo u potpunosti, da svačiji oklop kad tad jednom pusti i propusti….

Na koncu, sve će to (ipak i kad tad) proći….

~~~

Večera – doner. Upisasmo se Seniorka i ja na žuti post-it, i zapiknule se u plutenu ploču na zidu, između valjda već i više od hiljade papirića koji dokazuju njihovo prisustvo na čaršiji.

 

Gracias a la vida que me ha dado tanto....La ruta del alma del que estoy amando.... Que si ya no puedo verte, Por qué Dios me hizo quererte, Para hacerme sufrir más?..... Jednog dana pročitah jednu knjigu i cio život mi se promijenio...."You can't wait until life isn't hard anymore before you decide to be happy."

  1. tragomkise

    oklop, bedem, sta je da je …samo glavu gore i naprijed :))

  2. jasamizbosne

    Joj ne podnosim “placipi*kice” i kao da je samo njima tesko i samo njihov problem je vazan, a jos pri tome se zacahure da ih na onu jadnu pacenicku facu moras jos ti pitati: “Sta t je?”
    Uvijek sam za to da se treba razgovarati, ponekad nesto ocutati, nesto nositi sa sobom ako si svjestan da ne znas i ne mozes drugacije, ali nikako biti kukavica!

  3. srecaa

    Oklopi na licu su maske. Svi ih svakako imamo ponekad ali je problem kad se lice stopi s maskom i maska postane dio osobnosti. Kao sto je sreca i radost za nas, i tuga i bol su za ljude isto.

  4. Sve je to ljudski, da se istreseš na nedužne ljude, ali i da se izvineš. Ljudski je i zatvoriti se u svoja četiri zida i ideverati sam sa sobom i svojim mukama. Do karaktera je ( možda čak i trenutnog, ne onog što nas čini ) kako ćemo se u datom trenutku postaviti. JA sam ta koja uvijek izdevera, predevera i sabura sama sa sobom u četiri zida. Zašto ? Jer lakše je to, nego povridjediti nedužne, pa se izinjavavati. Ono pravdanje je najgore : ” Pa izvini, ja sam to zbog ovog i onog rekla “.. A najčeće mi jezik bio brži od pameti, pa bih lanula ono što ne mislim 🙂 Ljudima je teško poslije objasniti da ti to stvarno nisi mislio.

Komentariši