Importane i kafa s prijateljicom. Veći dio druženja domišljale smo se receptu za debelu kožu.
Interesantno je kako svakog od nas jedan te isti doživljaj drugačije pronađe. Kad razmišljam o sebi, vidim da imam dva lica: jedno za javnost, drugo za moja četiri zida.
Možda je to stvar karaktera, iskustva, genetike. Nisam uvjerena da se to može lako i jednostavno naučiti, već je potrebna velika i dugotrajna strpljivost da bi se uspjelo naučiti kako svoje probleme skinuti sa lica.
A možda se vodim onom "i to će proći", iako, kad pogledam moje zadnje dvije godine, znam da nisam u svakom trenutku uspjela sakriti onu ranjivu sebe, znam da sam se istresala na, vrlo često, i ljude koje smatram prijateljima, a u toj situaciji, ni krive ni dužne. Da li je zaista lakše istresti se, pa makar i na nedužnu osobu a to s druge strane znači da se moram ispričati za svoje ponašanje kad se konačno ohladim, ili je možda bolje zatvoriti se u četiri zida nakon što prođe onaj prvi period ljutnje, tuge, bijesa, suza, jada…
Znam ja zašto su moji oklopi jaki, imam ih odavno, drugačije ne bih znala ni mogla živjeti, i možda upravo iz tog razloga želim da i ljudi oko mene imaju taj jaki obrambeni mehanizam.
Volim i želim da su ljudi koje volim jaki, da stoički podnose sve što im se događa i što ih pogađa. Volim i želim da im se na licu ne vide tragovi unutrašnjih nemira i borbi, ratova i problema. Svjesna sam da to nije izvodivo u potpunosti, da svačiji oklop kad tad jednom pusti i propusti….
Na koncu, sve će to (ipak i kad tad) proći….
~~~
Večera – doner. Upisasmo se Seniorka i ja na žuti post-it, i zapiknule se u plutenu ploču na zidu, između valjda već i više od hiljade papirića koji dokazuju njihovo prisustvo na čaršiji.
oklop, bedem, sta je da je …samo glavu gore i naprijed :))
Joj ne podnosim “placipi*kice” i kao da je samo njima tesko i samo njihov problem je vazan, a jos pri tome se zacahure da ih na onu jadnu pacenicku facu moras jos ti pitati: “Sta t je?”
Uvijek sam za to da se treba razgovarati, ponekad nesto ocutati, nesto nositi sa sobom ako si svjestan da ne znas i ne mozes drugacije, ali nikako biti kukavica!
Oklopi na licu su maske. Svi ih svakako imamo ponekad ali je problem kad se lice stopi s maskom i maska postane dio osobnosti. Kao sto je sreca i radost za nas, i tuga i bol su za ljude isto.
Sve je to ljudski, da se istreseš na nedužne ljude, ali i da se izvineš. Ljudski je i zatvoriti se u svoja četiri zida i ideverati sam sa sobom i svojim mukama. Do karaktera je ( možda čak i trenutnog, ne onog što nas čini ) kako ćemo se u datom trenutku postaviti. JA sam ta koja uvijek izdevera, predevera i sabura sama sa sobom u četiri zida. Zašto ? Jer lakše je to, nego povridjediti nedužne, pa se izinjavavati. Ono pravdanje je najgore : ” Pa izvini, ja sam to zbog ovog i onog rekla “.. A najčeće mi jezik bio brži od pameti, pa bih lanula ono što ne mislim 🙂 Ljudima je teško poslije objasniti da ti to stvarno nisi mislio.