Velšani su otišli za Zenicu, pa hotelom odzvanja tišina. Nisu oni bili jedini gosti, ni bučni, ali osjetila se praznina i tišina.
Kiša i dalje neprestano pada, a ja se zaputila na kafu i ručak.
U pauzi između kafe i ručka, shvatih koliko mi odgovara ova prisiljena anonimnost uzrokovana zaboravljavanjem mobitela. Odgovara mi tišina oko mene, odgovara mi vrlo česta nemogućnost da se nakačim na wifi, iako, s druge strane, kačila sam se gdje sam stigla. Najviše zbog Juniorke i Seniorke.
Kiša me, usprkos kišobranu, dobrano promočila. Dovoljno da po povratku provedem cijelo poslijepodne i večer u krevetu iščekujući utakmice i hrvatske i bosanske reprezentacije.
Kafa sa Kozmopolitom dovela me konačno u jedan dio Sarajeva kojeg sam, ali zaista ne znam zašto i ima li ijedan argumentirani razlog, zaobilazila. Na pitanje kako to da nisam bila na Grbavici, jednostavno sam kazala "put me nije nanio".
Ali, možda iz nekog intuitivnog razloga nisam imala hrabrosti proći Grbavicom.
S druge strane, čim smo došli nadomak stadiona, iz na neki način potisnutog sjećanja, vratile su mi se slike koje sam upamtila za vrijeme moje zadnje prijeratne posjete Sarajevu. Na Grbavici sam odigrala moju zadnju utakmicu.
Sjećam se da su nasuprot stadiona, ispred nekog kafića, sjedili momci s pivama u ruci i glasno, tipično sarajevski, onako šeretski i poput dalmatinskih galeba, šaljivo dovikivali nama, curama. Utakmicu smo izgubile, bilo je 3:0 za Željezničar. I to je bila moja zadnja utakmica.
Od tada je prošlo trideset godina. Osmijeh mi se razlio licem dok sam to prepričavala Kozmopolitu.
Ulazeći u "Palmu", Kozmopolit je prepoznao Žanetu, Ukrajinku, za klavirom koja je bila na zadnjem expat susretu na kojem sam i ja bila, no tada se nismo srele. Žurila sam za Zagreb i ubrzo po početku expat susreta morala sam otići, a Žaneta je, po njenim riječima, stigla kasnije.
Žaneta je Ukrajinka koja već 14 godina živi u BIH, od čega zadnjih deset u Sarajevu. Utorkom ima svoj termin, a igrom slučaja, svirala je i sad. Preporučam da je, ko ima prilike, ode poslušati. Muzika je ugodna i za razliku od mnogih kafića gdje muzika zna smetati, ovdje je upravo obratno. Divna muzička pozadina, lagana, tiha, ugodna uhu.
Kozmopolit i ja imamo samo nama znane teme, i uvijek ti razgovori na mene ostave poseban utisak. Jedna od tema, a posebno me se dojmila, bila je pokušaj spoznavanja kako, zašto i koliko korporativni svijet bilo koje države, konkretno SAD, može i utječe na svijest, integritet osobe koja je "podvrgnuta" "ispiranju mozga". Gdje i kada i da li nestaje onaj kritički i dijalektički karakter osobe, odrasle osobe, kojoj se na tacni daje slika njihovog svijeta.
Da li je moguće i u kojoj mjeri biti podvrgnut ispiranju mozga i oduprijeti se? Da li je moguće informaciju samo primiti na znanje, proširiti i, ne nužno, korigirati svoje stavove? Ili se jednostavno mora podleći tom utjecaju negirajući sve ono što se dotad dobilo odgojem, obrazovanjem, školovanjem, vlastitim iskustvom.
Korporativnom svijetu, njegovoj slatkorječivosti, megalomaniji, uljepšavanju možda i ne možeš odoljeti, no da li bi se jednako tako uspješno podleglo kad bi se pokazala dijametralno suprotna slika?
Kako je i da li je moguće da se šaptom padne?
Iz, nama, nekih znanih primjera shvatili smo da je sve to moguće i ta činjenica nam je oboma donijela veliko razočaranje. No, pitanje je i da li bi mi uspjeli oduprijeti se tom i takvom i tako snažnom pritisku na svijest i psihu. Jer tako dugo dok ne obučeš te neke cipele, ne možeš ni znati.
Pod tim dojmom krenuh za Zagreb… autom je odzvanjalo Kaliopino "Jutro".
~~~
…Ako se jutrom probudim
Probaću da te ne volim…
Moje poštovanje,
“Manipulatori manipiliraju iz straha, koji u mamipuliranim bude strah!”
Kužiš!, aaaa?
Sretan ti put, povratak svojima.
hn. 🙂
Da mi je jedan tvoj uzdah mira i ljubavi…
Neka si vjecna!
Nezire i Tihi, hvala vam 🙂
I sto duze analiziras, spoznaja je zastrasujuca… Svi ko fol nesto misle svojom glavom, a kad se upustis u duboku raspravu ostane samo ono sto je servirano…. Nego neka si ti uzivala na Grbavici 😀
spoznaja je još više zastrašujuća, a time i razočaranje, postaje tim veće kad se to desi osobi za koju vjeruješ da je dobro poznaš, kad otkriješ da je površnost od mane postala modus operandi i modus vivendi…
Ja dok čitam tvoje postove dobijem želju da ti budem u društvu, da me vodiš svuda sa sobom i da razgovaramo. 🙂
Hvala, GI Jane, na komplimentima 🙂