Nekategorisano

SARAJEVO GREEN DESIGN BIENNALE

 

Petak, dugo očekivani dan. To je taj business dio mog sarajevskog vikenda.

Oblaci su tu, ali ne i kiša. Začudo. Kafa petkom u buregdžinici bez bureka u Hadžićima lagano postaje tradicija. I potpuno me iznenadila činjenica da ne pada kiša, jer sve dosadašnje kafe u Hadžićima bile su pod kišobranom.

Ovaj put kiše nije bilo. Bureka i dalje nema. Premda na tabli uredno piše buregdžinica. Al zato ima kolača. Tradicija se odnosi i na isprobavanje kolača koji su u ponudi, ovaj put pojele smo svaka po tufahiju. Ne sjećam se kad sam je zadnji put jela. Ovi novi, što drže restoran, kod mene u uredu nemaju namjere tufahiju stavit na meni.

U povratku sparkirah u Importanne i fino u šetnju. Zemaljski muzej. Prođoh arheologiju i floru i faunu. Još imam etnologiju i ne znam šta ima u onoj zapadnoj zgradi. To sam ostavila za proljeće.

Prolazeći kroz dio koji obrađuje kraj prvog milenija i srednji vijek, po ne znam koji put požalih što u školi nisam bila pametnija, marljivija, usredotočenija i više zainteresirana za  historiju. Svi eksponati, i veliki i mali, i teški i lagani, svi odreda su posebni. Da, slažem se, to je ogromna količina informacija i za odraslu osobu poput mene, i srednjoškolaca a kamoli osmoškolaca koji su u isto vrijeme šetali muzejem. Na momente sam im se pridružila, makar da čujem šta i kako govori njihov vodič. Ne znam da li im se obraćao kustos/kustosica ili angažirani vodič, ali bilo je na momente zaista interesantno slušati je. Djeca ko djeca, nimalo zainteresirana za ono što im se nudi, za ono što im je nadohvat ruke, za ono što dokazuje njihovu autohtonost na području BIH. A sve je to posljedica svega onoga što čuju i vide što u svojim kućama, što u žutoj štampi, što na televizoru kad krajičkom oka i uha vide i čuju dnevnopolitičke priče, igre, igrokaze, komedije i drame. Jedino što ih vjerojatno interesira su reality programi u kojima se valjda jedino i prepoznaju. E da, najveći im je gušt bio ko će imat više fotografija u mobitelu kao dokaz sebi, profesorima i roditeljima da su ko biva slušali i pratili šta im se daje na tacni. A djeca ko djeca, i ja sam bila takva, ne osuđujem ih previše, jednom nekad će, baš kao i ja sad u ovim zrelim godinama, žaliti za tim vremenima. Život je jedina škola. Neko će proć, neko neće. Neko će upamtit ovo što je vidio za cijeli život, a neko će jednostavno nakon tjedan dana obrisat sve fotografije iz mobitela. C'est la vie.

Iz Zemaljskog produžih na Wilsonovo. Gotovo prazno šetalište. Osim mene, još dvoje ljudi na dijelu od Zemaljskog do Importannea.

Miljacka i patkice, dedo jedan koji, izdaleka mi se učinilo, uživa u svom tai chi, a pokazalo se da je bacao hranu patkicama, tu i tamo neki auto, po jedna vrana kod Zemaljskog i na Wilsonovom, šuškavo lišće na sad već blatnjavoj travi, još šuškavije lišće na granama… to je slika Wilsonovog u petak, rano poslijepodne.

Najlogičnije mjesto za popit kafu i zapalit cigaretu je Tito, gotovo potpuno ispunjen, uglavnom omladine, nisam razmišljala jesu li studenti ili srednjoškolci. Imala sam osjećaj da sam najstarija tamo u tom trenu.

Požurih na čaršiju, tamo je kafa, blogerska. Lockica će se ljutit što opet neću ni "a" o blogerskoj. Tko želi znati o čemu pričamo na tim kafama neka dođe 😀 :P. Iduća će bit navjerojatnije i najranije u martu. Bujrum.

Iz kuće sevdaha nas istjerali, nemreš vjerovat ali tako je. Zašto? Nismo radili nered, nismo pravili buku, ni ništa takvo, već kuća sevdaha je rezervirana za svadbu i jednostavno nas Smajo "potjerao" van 😀 što se, u mom slučaju, pokazalo pravovremenim da stignem na predavanja na Biennalu (vidi priloženu sliku).

U sklopu Biennala, osim predavanja i prezentacija, predviđena je promocija knjige o održivoj gradnji, čiju sam lekturu i korekturu, eto da se hvalim (a možda pronađem i nove poslodavce), odradila.

Tu su, prije same promocije, prikazane i tri prezentacije troje studenata koji su za ovu prigodu odradili tri arhitektonsko-urbanistička projekta u Sarajevu. Alipašin most, GRAS-ova remiza i treće nešto-koje-nikako-ne-mogu-upamtit-a-kamoli-se-prisjetit.

Sve tri prezentacije su bile vrlo interesantne iako je vjerojatnost realizacije vrlo upitna, ne samo u financijskom smislu. No interesantno je bilo čuti kako troje stranih studenata vide Sarajevo, njegove tokove kretanja, cestovnu povezanost, kako je iskoristiti, kako povećati, kako unaprijediti funkcionalnost postojećih i budućih objekata, kako iskoristiti rezidencijalnost ili industrijaliziranost pojedinih dijelova grada.

Tek po povratku na Kovače shvatih da osim tufahije, tri-četiri kanapea nisam jela cijeli dan. Još jedan dokaz o tome koliko mislim na jelo….

Naručih pizzu koju nisam ni mogla pojest do kraja od umora.

 

Gracias a la vida que me ha dado tanto....La ruta del alma del que estoy amando.... Que si ya no puedo verte, Por qué Dios me hizo quererte, Para hacerme sufrir más?..... Jednog dana pročitah jednu knjigu i cio život mi se promijenio...."You can't wait until life isn't hard anymore before you decide to be happy."

  1. shizika

    Miljacka i patkice, dedo jedan koji, izdaleka mi se učinilo, uživa u svom tai chi, a pokazalo se da je bacao hranu patkicama,…. 🙂
    izmami mi osmijeh na lice sa ovim 🙂

  2. vALTEREGO

    Javiše mi oni momci, konobari, da su sve morali bjegati od tebe sa pladnjima. Kažu da si sve haman sama pojela. I onda se čudi što nije mogla picu dovršiti 😀

  3. graciasalavida

    shizika, gracias 🙂
    valter, jes to ti bio na svadbi? onaj s leptir mašnom? i mislila sam da si to ti… 😀

  4. graciasalavida

    hvala, andriano, pozdrav i tebi 🙂

Komentariši