Nekategorisano

KAKO SE (OPET) NISAM UDALA :D

 

Četvrtak, dan mog dolaska u Sarajevo, nije dobro krenuo. Seniorka molila da je odvezem u tržni centar. Izgovorila jedno ime, mislila na drugo, a ja nek vozim. U cijeloj toj gunguli zaboravih uzet mobitel.

Haj da sam se sjetila još oko Ivanića, nekih tridesetak kilometara od Zagreba, ja bih se vratila. Zaista bih. Da bude stvar gora, cijelim putem razmišljam o tome gdje i kako da dopunim kredit, uopće ne shvaćajući da sve o čemu razmišljam nema nikakve veze sa stvarnošću, jer ja ni nemam mobitel sa sobom.

Lampice mi se upalile desetak kilometara prije granice. Neko bi reko na vrijeme… al ja sam bila dovoljno daleko da povratak više nije dolazio u obzir.

Whatsapp mi je donekle poslužio da se čujem i pokušam dogovorit mjesto susreta, da se popije kafa, ali eto… očito ništa nije pomoglo, jer do susreta nije došlo. Ja čekala tu, ona čekala tamo, a dočekale nismo. Eto, za drugi put. Tada moramo popit ne samo dočekušu, nego i razgovorušu i sikterušu. Nek se zna.

S obzirom na sve, odjednom sam imala vremena, i dosjetih se šta bih mogla istraživati.

Vranduk. Ne reci dvaput. Našla put, našla tvrđavu, prošetala, uslikala. Divila se pogledu s tvrđave, divila se Bosni koja vijuga, divila se mahali koja kao da je ostala u nekom prošlom vremenu.

Poštanski ormarić na zidu nasuprot tvrđave nikako mi se tu nije uklapao. Kvario je sliku koja mi se zaista dopala.

Obnovljena džamija, džamija sultana Fatiha i njena drvena munara u nekakvom je kontrastu s tvrđavom. Na tabli, gdje je ispisana historija vrandučke džamije ne spominje godinu obnove. Ne znam ni da li je džamija možda stradala za vrijeme rata. Kako god, džamija je zaista lijepa. Na koncu, meni je svaka džamija lijepa. Ne mogu objasniti zašto mi se sviđaju, ali oni koji znaju moju manijakalnost s fotoaparatom u ruci, znaju da ponekad i 60% svih mojih slika budu džamije i munare. No dobro, možda i mogu. Ne možda, nego svakako mogu. No, nisam sigurna koliko njih će shvatit moje riječi. Zato se ni ne trudim objašnjavat kad me kojim slučajem upitaju.

Tek kad sam došla na Kovače, shvatih da cijeli dan nisam ništa jela. Nije ni čudo. Ponekad ispada da mi je to čisto gubljenje vremena, jer toliko stvari ima koje trebam vidjet, obić, nać, pronać, da ako i imam šta za jest, onda to obavim vozeći.

Spustih se na čaršiju, odoh do Želje i naručim peticu. Pored mene, za velikim stolom njih sedmorica. Vidim pivo je ispred njih. Hrane nigdje. Dok čekam, slušam ih i pokušavam razaznati otkuda su. Čujem british accent ali i dalje mi je nejasno otkud su. Iskreno u tom trenu nisam imala pojma da se u gradu nalaze Velšani, zbog utakmice koja se odigravala u Zenici dva dana kasnije.

Stigla moja petica. Krajičkom oka primjetim zainteresiran pogled momka koji je sjedio tek pola metra udaljen od mene. Pogled pun zainteresiranosti da otkrije šta ja to jedem, kako to izgleda, miriši, koliko je toga. Sve u svemu, pogled koji odražava glad. Nekoliko minuta kasnije, stižu dvije porcije pomfrita. Za njih sedmoricu. E da, ne smijem zaboravit i kečap. Vrlo važan dodatak glavnom jelu za njih sedmoricu. Jeli su vrlo polako, kao po dogovoru: haj ti, pa ću ja, pa onda on, pa onaj, i tako redom, svaki uzme jedan krumpirić kad na njega dođe red. Da nisam imala puna usta, zaista bih prasnula u smijeh zbog komičnosti situacije. Gladni do bola, ali bitno je da imaju pivo ispred sebe.

Oni odoše, ubrzo i ja do kuće sevdaha da popijem kafu. I nju konačno, jer cijeli dan nisam ni kafu popila. Nisam se dugo zadržavala. Javila se viberom svima kojima sam mogla, objasnila situaciju, objasnila kako sam dostupna. I kad.

Ulazim u hotel, razgovaram sa B. na recepciji, kad evo jednoga koji čurliće ko ćuran jer, zaboga, nije prvi na redu. Dvije cure koje su došle dvije tri minute prije njega, B. i ja razgovaramo, a on uporno "ćur ćur ćur". Jedna od ovih ga ubije pogledom i on  zašuti.

Njih dvije odu, ostanemo B. i ja, a on opet "ćur ćur ćur". Shvatih ja koliko je sati, shvatih i po njegovom naglasku da je i on british accent. Nestrpljivo ćurliće, a ja skontam, odoh ja… nek se on zabavlja.

Kad evo ti njega za mnom. Ko štene. Polako ali sigurno za mnom.

"Do you mind?" upitam ga.

"Hi, how are you? My name is Alan."

"Good for you. Now, would you mind?"

"Hi, how are you? My name is Alan" there he goes again.

"Please don't let me repeat myself, but would you mind?" ja ponovo, po treći put. U tom me trenu zaobišao i nastavio svojim putem vidno razočaran što nisam htjela s njim razgovarati i praviti mu društvo.

Sve u svemu, bio je, iako s puno piva u sebi, vrlo simpatičan, i apsolutno nikako nasilan, ali nadasve smješan s tim svojim ćurlikanjem.

Sutradan, za vrijeme doručka, od stida nije smogao snage pogledati ni mene ni one dvije cure. Postiđeno je spuštao glavu.

Sad, kad razmišljam o tome, možda sam ponovo propustila šansu života da se udam i ispunim svoj mladenački životni san. Ko će ga  znat, velški je težak, a ja nemam namjere učit neki novi jezik. Pa makar i brak bio u pitanju.

 

 

Gracias a la vida que me ha dado tanto....La ruta del alma del que estoy amando.... Que si ya no puedo verte, Por qué Dios me hizo quererte, Para hacerme sufrir más?..... Jednog dana pročitah jednu knjigu i cio život mi se promijenio...."You can't wait until life isn't hard anymore before you decide to be happy."

  1. tramvajsexualac

    Nek on uči tvoj jezik. :p

  2. SilentS

    eh, da smo se tada sreli… 🙂

  3. graciasalavida

    grasovac, a jel? 😀 😛
    tihi, šta bi bilo onda? 😀

  4. jasamizbosne

    Sto mi se nametnuli da misilm da ti je malkice zao -:)

  5. graciasalavida

    žao? za čim? udajom ili životom u Engleskoj? 😀
    život u Engleskoj će ostat nedosanjan san, a zbog (ne)udaje ne žalim ni za čim. Koliko god bilo teško, nikad ništa ne bih mjenjala i opet bih istim putem 🙂

Komentariši