Kao i uvijek, dan mog odlaska iz Sarajeva počinje kafom na Bijeloj Tabiji.
Nedjeljno jutro je osvanulo svježe, ali sunčano, taman kako treba za ponovno zaljubljivanje na iksti pogled.
Cesta prema Palama gubi se u magli, a iznad Sarajeva lagana izmaglica koja se primijeti jedino kad pogledaš u daljinu, na nebodere na Alipašinom, ili recimo prema Avazovom tornju. Kako god bilo, pogled je veličanstven i na jednu i na drugu stranu.
Na tranzitu nema previše prometa, ipak je to nedjeljno jutro. Veseli me činjenica da će biti vedar, sunčan dan. Jer to znači da u Sarajevu mogu ostat duže.
Dok se približavam autu, jer stiglo je vrijeme za Kozmopolita, čujem Amerikanku kako dovikuje svojim prijateljima nek se vrate do nje, jer s tog mjesta ima divan pogled. Obratim joj se bez ustručavanja i kažem neka ide do zidina, tamo je još bolji.
Radosna što sam joj se obratila, upita kud vodi cesta (misleći na cestu prema Palama), objasnim, pokažem. Usput upita otkud sam, što sam, da li sam, jesam li, i tako to. Ostala je iznenađena činjenicom da sam sama došla do Sarajeva, da je to svega pet sati od Zagreba, barem meni treba pet sati, potpuno nesvjesna činjenice da je ovo Evropa, da to nisu američke udaljenosti. Ne bih rekla da je imala predrasuda, ali svakako nije imala ideju kako naši prostori izgledaju, koliko je koji grad udaljen, koliko malo vremena treba da se dođe od jednog do drugog. Iako živi i radi u gradu, ne znam kojem, ali kazala je da dolazi iz države Wisconsin, i vjerojatno su joj te naše relacije i udalenost neshvatljive u odnosu na američke i njihovu općepoznatu megalomaniju. Iako i ovo moje spada u stereotip i, možda, predrasudu, ali to je jednostavno tako.
Kozmopolitovo vrijeme započelo je ručkom u kineskom restoranu na Dobrinji. Pridružio nam se, kao i lani, Gilles, francuski izdavač. Kako je krenulo, izgleda da će naš ručak u tročlanom sastavu dan nakon zatvaranja SFF postati tradicija. Svačeg smo se mi dotakli, od filmova, knjiga, politike, B. H. Levy i njegovog filma "Bosna" kojeg nikako ne uspijevam pronać, B. Kouchnera i Doktora bez granica, aktivnosti u Dubrovniku za vrijeme rata i opsade Dubrovnika, ali i njegovog razvoja "s lijeva na desno"… dotakli smo se i knjige Rebecce West o kojoj sam pisala prije dolaska u Sarajevo. Izvukla sam je iz auta da pokažem i Gillesu i Kozmopolitu. Vjerujem da je Gillesu bila interesantna s obzirom da je on izdavač, nama je bila interesantna zbog opisa naših krajeva.
Za one koji su zainteresirani za knjigu, izgleda da se u Buybook može pronaći prevedena knjiga Rebecce West. Naime, jedan Kozmopolitov drug ima upravo tu prevedenu knjigu.
U nekom trenu Kozmopolit izrazi želju da prošećemo starim Jevrejskim grobljem. Ostala sam zaista iznenađena, jer, čini mi se da mi je čitao misli.
Naime, i ja sam htjela do starog Jevrejskog groblja iz dva razloga: zbog filma 2012 snimanog u Sarajevu u kojem Penelope Cruz ima glavnu žensku ulogu, i knjige Enesa Karića "Jevrejsko groblje" koje sam u aprilu dobila na poklon. Danima sam proučavala kako doći do njega, no nikako ulovit vrijeme i trenutak.
Kozmopolitov razlog je kratka pripovjetka Ive Andrića – "Na Jevrejskom groblju" i specifično jedan natpis na jednom od spomenika, kojeg nismo našli. Kako god bilo, oduševljeno smo prihvatili prijedlog i Gilles i ja.
Uz Kozmopolitovu navigaciju, brzo smo stigli, i sad konačno znam kako doći.
Pa ipak, po mnogo čemu ti kamenovi su i osobeni i kazuju ponešto ne samo o mrtvima nego i o živima. Oni starinski belezi sa isključivo hebrejskim natpisima stoje po strani, neobični oblikom, nerazumljivi po pismu koje na sebi nose, kao pomireni s tim da je njih oduvek samo najmanja manjina mogla pročitati i shvatiti, da danas nema ni nje. I gordi stavom. Poneki je već samo kamen. Slova crnog, plitko sečenog hebrejskog natpisa odavno su počela da se šire, da prelaze jedno u drugo, da se rastaču i gube. Još nisu potpuno zbrisana, ali pretvorena u ornamenat koji ne kazuje ništa.
Iza svih tih nama nerazumljivih hebrejskih slova, kao iza tanke, ali od svakog zida tvrne zavese, krije se onaj deo sefardskog života koji su oni održavali kroz duge vekove. Druga takva zavesa, to je njihov španski jezik. Za više od četiri veka, oni su čuvali i pazili taj divni materinski-maćehinski jezik, iako nisu mogli da ga razvijaju ni da ga sačuvaju da se ne okameni i ne iskvari. Na njemu su pevali svadbene i ljubavne pesme i romanse iz rodne Andaluzije, njime se služili u intimnom i poslovnom životu. (I. Andrić, "Na Jevrejskom groblju u Sarajevu")
Još nisam bila spremna za odlazak. Još me čekala jedna kafa. Internations u Delikatesnoj. Kafa expats ljudi koji žive i rade u Sarajevu. Igrom slučaja, Internations se dešava gotovo uvijek prije ili poslije mog boravka u Sarajevu, tako da u pravilu jednom godišnje, opet oko završetka SFF uspijem i ja uloviti koji trenutak za susret s ljudima koje, nažalost, uspijem vidjeti tek jednom godišnje.
Upoznah i Zagrepčanina koji radi za UNHCR koji je to jutro stigao iz Makedonije, s first hand vijestima o događajima u Gevgeliji koji su, i ne samo, tih dana punili novine i tv.
Njegova priča je teškoprobavljiva, s puno detalja, argumenata, ali i činjenica i obrazloženja zašto su neki postupci bili takvi kakvi jesu…. nesvjesno, ta me priča, ne mogu reći otjerala, ali me natjerala da shvatim da je već pet poslijepodne, a da do Zagreba imam makar pet sati.
Divan pogled 🙂