TURNEJA BROJ ČETIRI – 2

Nakon desetak minuta provedenih spuštajući se prema Foči, počela je, pokazat će se jedina kiša u cijelom danu kroz koju smo prošle. Kiša je padala ili prije ili poslije nas, a ovo je jedina kroz koju smo prošle, i to vozeći se. Što znači da mi tenisice kao rezervna obuća nisu uopće trebale.

Prelaskom preko Drine u Brodu krenuh u još jednu, dosad nepoznatu dionicu turneje. Do Foče mi nije trebalo puno.

Sam spomen Foče u meni priziva dvije činjenice. Drugi rat, stradavanje Foče i stanovništva, fočanske propise, i dešavanja iz novije povijesti. Prvi put sam ovdje. Ne znam kuda prije da gledam, a opet čim sam vidjela natpis sljedeće destinacije, skrenuh vozeći duž Drine.

„Zar nećeš u centar?“ upita me J.

„Pa šta ću, idemo mi dalje.“ Odgovaram prateći s moje desne strane desnu obalu Drine. Uživam u pogledu, ugledam i bazen, i shvatim da bih bila notorna budala ako ne bih iskoristila priliku da makar autom prošetam kroz Foču. „Valjda ima još neki most?!“ razmišljam glasno.

U tom trenu vidim crveni auto kako prelazi preko nekog mosta i odlučim, da se prebacim preko Drine. Dam desni žmigavac i skrenem prema mostu, čekajući da ovaj crveni prijeđe. Pogledam most. Ima dvije ruke, koje se upiru u obale Drine, no sredine mosta nema. Ima, ali nema. Na sredini mosta je očito, privremeno, rješenje, no vjerojatno nitko ne zna koliko to privremeno treba trajati.

Prelazak mosta me podsjetio na most preko Bojane u Skadru. Gotovo ista situacija. Na pontonskom dijelu mosta, na toj sredini, vozeći polako i istovremeno i sigurno i nesigurno, čuje se samo klap-klap-klap-klap dasaka. Potpuno isto kao u Skadru. Nasmijah se glasno. J. upita jel me strah, ma nije,
i ispričam joj kako je to bilo u Skadru.

Provozasmo se autom kroz centar Foče, uz desetak fotografija, i vratih se ponovno na cestu za Goražde. Javih se Kontesi, s nadom da će bit vremena za jednu brzinsku kafu, iako, može li igdje u Bosni biti brzinske kafe?

Zapeli smo u Ustikolini. J. se dosjetila da mi pokaže Kulu Brajlovića. Parkiram auto kod skretanja za Grebak, i ponovno se prisjetim Kontese.

Do Kule koja oduzima dah, mostom preko Drine, uz neizbježni sad već fotoaparat jer baterija je bila pri kraju, a imala sam još planove za mobitel.

Kula. Čista perverzija kako je uređeno, opremljeno. Platežna moć klijenata mora biti zaista velika. Stazom uz koju stoji natpis „put ljubavi“, ispisan na običnim daskama, pored rešetkama ograđenog kaveza veličine 3×4 m u kojem su mirno i tužno ležala tri laneta, dolazi se do terase. Na terasi nikoga. Prazni stolovi. Bazen ispunjen vodom. Pogled na Drinu prekrasan.

Pogledale, uslikale, i produžile za Goražde. Kontesa čeka. S ove strane još nikad nisam ulazila u Goražde i uz malo mog kompliciranja dođosmo na dogovoreno mjesto.

Brzinska kafa se dodatno pretvorila u proslavu rođendana. Prvog. Dječak, Almin, sladak k'o med. Vjerovat ću da mu se dopala moja boja glasa, jer na odlasku je bio sav u osmijehu. No možda se smiješio i što konačno odlazimo, jer smo mu poremetile njegov mir i njegovo carstvo 😀

Put do Višegrada mi je poznat. Ovim putem sam već više puta vozila, ali svaki put iznova me fasciniraju brojni tuneli. Tražile smo jedan određeni restoran, gdje ćemo konačno nešto i jesti. Od doručka ništa toplo nismo stavile u usta. Ništa osim vode i baylisa na jezeru/bazenu i degustacijske šnite kruha i kajmaka kod Mile.

Restoran „Almi“, na samoj cesti, s terasom s koje se pruža beskrajno lijep pogled na Drinu. Teleći sitni ćevap s rižom je zaista pasao. J. je odahnula, a ja se po tko zna koji put osjetih goničem robova. Na mojim turnejama hrana mi je najmanje važna. Bitno je da imam vodu, a tu vrstu pripreme uvijek radim ma kako relacija koju vozim bila mala.

Okrepljene, odmorene ubrzo smo nastavile za Višegrad. Prije dvije godine, kad sam prvi put bila u Višegradu, bila je najavljena dvogodišnja rekonstrukcija mosta, koja eto još uvijek nije završena. Radovi se održavaju na prilaznim stazama, a na most se može kroz rupu napravljenu na ogradi oko mjesta
izvođenja radova i planirarenjem po granitnim kockama kojima će se napraviti popločenje prilaznih staza. J. više nije imala snage za to planinarenje, pa taj dio odradih sama. Sunce je gotovo već zašlo, vrijeme je za povratak.

Kako smo dogovorile, u povratku smo brojale tunele. Dakle, evo specifikacije:

Od Višegrada do restorana „Almi“ dvadeset tunela, svih vrsta i velikih i malih, dugih ili kratkih, znači svakog probijanja. Do ušća Prače u Drinu, još devet, što znači sveukupno 29. Do Rogatice još 7, do Sarajeva dodatnih 7. Valjda sam dobro sve upamtila 😀

Jedino mjesto gdje se uvijek bunim i uvijek uradim suprotno od željenog je odvajanje tranzita od ceste za Bentbašu, odnosno Sarajevo. Htjedoh na tranzit, ali eto pogriješih, vozila sam prevelikom brzinom za naglo skretanje udesno, pa do Dobrinje vozih kroz grad. S obzirom na slab promet u gradu, nismo nešto posebno kasnije došle na Dobrinju. Ostavih J. i povrće koje je s nama putovalo cijeli dan, a ja se zaputih na Kovače. Kući. Željna tuša i horizontale. Nakon dva sata koliko je trebalo da se opustim, zadovoljna zaspah.

Petak je donosio nove susrete.