GALEBOVI

 

Srijeda. Dan odmora nakon dva dana u neprestanom pokretu.

Blogerska kafa, druženje koje, da budem iskrena, nisam planirala, jer sam postom COFFEE BREAK najavila mogućnost druženja 1O1, bila je kao i uvijek dosada u Kući sevdaha. Jutarnji termin je bio ispunjen, poslijepodnevni, koji je također tražen, usprkos najavama dolaska, nije….

Dobih opet poklon. Vidim već da će Walter, a vjerojatno i Ajni 😀 opet bit uzjogunjeni ako ne postavim sliku, pa eto u prethodnom postu je slika svih poklona koje dobih.

Dan provedoh u šetnji, odmoru, prebiranju svega i svačega u glavi…

Probah banjalučke ćevape. U Kastelu, na čaršiji. Znam koje pitanje slijedi, stoga evo odgovora. Nisam neki specijalist u razlikovanju sarajevskog od banjalučkog od travničkog od tuzlanskog ćevapa, ali opet ne mogu reći da su mi svi isti, ali zaista, banjalučki mi nije nekako pasao. Sarajevski mi je od svih nabrojanih najbolji. Vjerojatno će sad mnogi reći da sam lokal-patriota, al šta mogu kad je tako. Ne bih mogla reći zašto i zbog čega. Ne znam da li je zbog mesa, somuna. Moram pohvalit da su mi u Kastelu dali zaista puuuuuuuno luka, kako i tražih, što da budem iskrena ni kod Želje ni u Mrkvi, ni kod Hodžića gotovo da nikad nisam dobila.

Ja, naime, obožavam luk. Jedem ga kad god i gdje god i s čim god mogu. Uz sve mi paše. Svi koji su sa mnom jeli ćevape, potvrdit će da sam krala i luk s njihovih porcija, koliko god da mi ga daju, malo je 😀

U povratku svratih do Kluba knjige, mjesta gdje se nekad moglo i kafenisat uz listanje i/ili čitanje knjiga. Možda se i danas još može, no u srijedu navečer nije moglo. Gore na spratu je bilo neko društvo koje je imalo svoje knjižno veče, pa se ne usudih ometat ih.

Prošvrljah pogledom kroz stotine naslova. Ima divnih naslova, koje bih rado pročitala, kupila, imala, al eto uvijek jedan te isti problem – budžet. Mnogi od tih naslova čekat će neka bolja vremena…. ne znam kad će mi doći, ali u nadi je spas.

U trenutku kad sam ušla, nije bilo nikoga u klubu, osim već navedene grupe ljudi na spratu. Kako sam ja ušla, tako su odjednom i drugi počeli ulaziti. Mislila sam da je već vrijeme zatvaranja, jer bilo je oko 9 navečer, no rekoše mi da je ljetno radno vrijeme duže, što je značilo da imam dosta
vremena za razgledavanje.

Budući da nisam mogla popit kafu u Klubu knjige, produžih do Kuće sevdaha. Tamo imam i konekciju i sevdah za uho, i mir.

Almedin me srdačno pozdravio i po običaju upitao šta ću, ja rekla, eto za promjenu, daj jednu bosansku 😀

Nije prošlo dvadesetak minuta, čujem da mi se neko obraća. „Gospođo, šta radite tu?“

Pogledam, nepoznat mi čovjek, napravim gluhu facu, i on ponovi pitanje. Almedin se stvori u pravi čas, jer zaista nemam pojma šta bih odgovorila na to pitanje. Možda je upucavanje, možda mu je do priče, možda… možda…. otkud znam.

Kako se Almedin pojavio, tako ovaj razveze priču, kako ima prijatelja koji nije znao gdje je Kuća sevdaha, pa ga je doveo, taj njegov je iz Amerike, govori naš jezik, Almedin upita šta će, ovaj naruči bosansku, a ovaj moj nazovi jerfra se izgubi u vidu magle. U sebi se iskidah od smijeha,
jer me podsjetio na jednog u Splitu. Sjedim u Istah kebap – meze baru, čekam da dođe naručeni kebab, kad prolazi jedan, tamo kažu galeb. Za one koji ne znaju, to su vam lokalni momci koji oblijeću oko furešti, oko žena koje provode godišnji na moru, pa traže, ako traže, laku? zabavu. Upita on mene, jel mi vruće, ja također napravim neku gluhu facu, ko biva, are you talking to me,
galeb ponovi, ja samo potvrdno odgovorim i vratim se mom mobitelu. I ovaj se izgubi u vidu magle. Da mi je samo znati šta su našli u meni. Vide valjda, ženska solo, pa vele ajmo probat. Očigledno je da moja gluha faca upali, tj otjera te neznane i nezvane.

Uglavnom, uz bosansku, po ne znam koji put provjeravam itinerar za turneju broj četiri. Al o tom sutra.