Nekategorisano

DAN BEZ KRAJA

 

Dan kojeg sam dugo čekala, radovala mu se, veselila, iščekivala, počeo je promjenom plana. Bilo je svašta u planu, ali obaveze koje su me čekale, između ostalih i u Tuzli i u Sarajevu, pridonijele su toj promjeni.
Sunce i vrelina su me pratile cijelim putem. Bila sam spremna. Brojne boce zaleđene vode i kava pravile su mi društvo cijelim putem.
Iznenađujuće, ali zaista, na granici nije bilo čekanja. Mora da su momci s jedne i druge strane, s kojima sam dosad gotovo svaki put igrala graničara dok sam čekala da se smiluju i puste me u Bosnu, slavili netom osvojeno zlato u košarci. Nikad brže nisam ušla u Bosnu. Lažem, jesam, ono jednom kad je bio prvi dan Bajrama, pa su u Bosanskom Šamcu stajali otvorenih ruku i propuštali sve koji su se našli na granici tog dana.
Tako iznenađena pila sam kafu u Kotromanićevom, kad sam dobila poruku „gdje si“. Novi mob kojeg mi je Juniorka dala, nije novi, njen stari, meni novi, s kojim sam se preporodila, sa svakom konekcijom pokazivao je i dokazivao svoju izvrsnost. Moram priznati, fotoaparat više nije zaljepljen za ruku, ne u onoj mjeri u kojoj je bio. Sad je to mobitel. Fotoaparat je dobio status zlatne rezerve i preuzima natrag svoju glavnu ulogu onog trena kad se baterija istroši. A trošila sam je nemilice.
Odgovorih na poruku, najavih svoje kretanje i kad se očekujem u Šeheru, s obećanjem da ću se javiti kad stignem. Jer, kafa, dogovorena prije dvije godine, već se hladi. Što znači, požuri polako, čekam te.
BH Radio cijelim putem radosno ponavlja vijest dana, najavljuje organizirani doček kod Vatre.
Požurih iz Kotromanićevog, praveći plan gdje ću i šta ću. Prvo što moram uradit je dopunit kredit. Koliko god se činilo sporo, zbog prometa, gužvi, kamiona, traktora, brzo stigoh do Tuzle, još brže se sparkirah kod Mercatora, sada Konzuma. Dopunih kredit i prozovem one s kojima sam dogovorila kafu. Selina nam odlazi i eto makar na kratko da je vidim i dam uputstva kako se putuje: ne uzimaj bonbone od nepoznatih ljudi, ne pričaj s nepoznatim ljudima, ne ulazi u automobile nepoznatih ljudi.
Dadoh joj neke moje misli, neko bi rekao savjete, ideje, preporuke…. jer znam šta je čeka.
Vrijeme brzo prolazi. Šeher zove i obaveze koje moram odradit prije dogovrene kafe.
U Semizovcu nazovem J. da dogovorim kratki susret, dvoumim se da li krenem prema Rajlovcu, jer moram na Dobrinju, ili da idem, kao i uvijek preko Kobilje Glave. Kako god odlučim, uletit ću u gužvu, u kaos koji se stvara u vrijeme kad ljudi odlaze s posla. Odlučim za Kobilju Glavu.
Ne mogu a da ne prođem onim mjestom kojeg obožavam, onim mjestom gdje bih mogla sjediti satima. Tamo gdje se po prvi put otvara pogled na Sarajevo, na Koševo i Koševsko Brdo. Začas dođoh do Dobrinje, usprkos gužvi i u povratku se javljam po dogovoru. Dobijem direktivu, u 19h kod Vatre.
Hm… nije valjda da ćemo prostajat tu kafu? Na dočeku zlatnih dječaka? U to stigoh i do Kovača, protrčim kroz tuš, i hajd na čaršiju.
Stigoh na dogovoreno mjesto nekih desetak minuta prije 19 h. Ulovih najbolje mjesto. Gotovo do same vatre, zid iza mene. Računam, ako ćemo tu prostajat kafu, bar da imamo zid na koji ćemo se naslonit. Jer, dok dočekamo zlatne dječake, koji su po najavama na radiju trebali sletjet oko pola osam, pa dok obave sve aerodromske obaveze, novinare, svašta nešta, taman oko 9 bi mogli biti na balkonu. Pošaljem sms, „ja stigla“, kad stiže odgovor, „kreni prema BBI“.
Super! Kafa se neće prostajati! Kod BBI opet se javnem, i eto za nekih minut dva, stiže naša Bosanka.
Prvo što izustih, nakon zagrljaja, bilo je „ne znam za tebe, ali ja umirem od gladi“, jer zaista nisam jela cijeli dan.
Prošećemo do Metropolisa, pa poslije do SCC, gdje smo sjedeći na terasi i pijući kafu, konačno ugledale naše zlatne dječake kako na krovu otvorenog autobusa jure prema Ferhadiji i Vatri. Terasom se prolomio pljesak, auti su trubili, šetači i prolaznici su radosno uzvikivali riječi podrške i ponosa na ono što su uradili. Još kad se zna u kakvim okolnostima, tada jedino što preostaje je nakloniti se ovim dječacima, mladićima.
Bosanka i ja produžismo razgovor, šetnju do Vrbanja mosta uz svojevrsno obećanje i dogovor da ćemo piti još jednu kafu. Samo se trebamo uganjat 😀
Krenuh natrag prema Kovačima. Lagano, udišući zrak, istim putem kojim smo i došle, uživajući u ulicama kojima prolazim, razmišljajući o mnogočemu, o radosti koja se osjetila na svakom dijelu grada. O riječima pojedinaca koji su kako god znali i umjeli, htjeli umanjiti vrijednost zajedništva koje su imali zlatni dječaci, o duhu koji je opet uspio ujediniti sve stanovnike Bosne. Znam da zvučim patetično, ali iskreno boli me briga.
Ono što je uspjelo ovim dječacima, trebalo bi pokrenuti ljude, prekinuti letargiju, dati jedan zamah, napraviti moment kojim će se linija života pokrenuti. Žalosno je da postoje ljudi koji su htjeli umanjiti i poniziti uspjeh jedne generacije. Generacije koja je rođena nakon rata, i koja nadam se vidi smisao i svrhu postojanja.
Ni u snu se nisam nadala da ću i ja, biti djelom tog dočeka, jer dok sam došla do Titove, bilo je očito da se na balkonu još uvijek nešto dešava. Naravno da iskoristih priliku da napravim slike koje će ostati u svjesti i podsvjesti. Približih se gotovo do Vatre, no dalje se nije moglo. Okupljeni ljudi su i dalje slavili. Okrenuh kroz prolaz kod Kamernog teatra, razmišljajući jedino kako da što prije dođem do Kovača i da se ubacim u krevet.
Kad ono… upadoh u još veću gužvu! Pozorišni trg i red carpet kao da su samo mene čekali. Hajd kad sam već tu, da pogledam šta se zbiva. Dvije rijeke ljudi, koje se kreću puževom brzinom jednostavno je bilo nemoguće prekinuti. Progurah se na koncu, jer mi drugo nije preostalo. Ničim izazvana, bacim pogled na Pozorište i naravno, uočih mog Kozmopolita i nacrtah se odmah do red carpeta, uživajući u njegovim intervjuima s, meni nepoznatim, glumcima i ljudima koji su radili na filmu „Hiljadarka“, filmu o Aliji Sirotanoviću.
Čekajući da Kozmopolit završi s poslom i da sjednemo na neku terasu uz piće, primih se mobitela i fotografiranja.
Dan jednostavno nema kraja.
Trebalo je još dva sata da konačno utonem u san.
 

Gracias a la vida que me ha dado tanto....La ruta del alma del que estoy amando.... Que si ya no puedo verte, Por qué Dios me hizo quererte, Para hacerme sufrir más?..... Jednog dana pročitah jednu knjigu i cio život mi se promijenio...."You can't wait until life isn't hard anymore before you decide to be happy."

  1. Lovica

    Kao da mi je neko sve ovo ispričao prije nego sam pročitala ovaj post 🙂

  2. hiperaktivna, stižeš i gdje ne planiraš 🙂

  3. graciasalavida

    hahaha, točno…. šta bi bilo da uspijem odradit ono što planiram :))

  4. jasamizbosne

    Aaaaa pila se kafa sa bosankom 😀

  5. graciasalavida

    hahahha, koliko znam sve s kojima pijem kafu su bosanke 😀 😛

Komentariši