Vrijeme provedeno u Splitu, osim druženja s mojom T., provela sam, osim u iscrpljivanju organizma vrućinom, sparinom, vrelinom, prženjem, hlađenjem, tuširanjem, plivanjem, u veličanstvenoj tišini.
Ne pamtim kada mi je tišina oko mene toliko odgovarala. Nije mi nedostajao nijedan zvuk. Nije mi nedostajao komp, blog, muzika, tv, novine, vijesti, ama baš ništa. Uživala sam u tišini i šutnji, mogućnosti da ne razgovaram. S nikim.
Bila sam sama sa sobom, prepustila se sebi, ispraznivši mozak potpuno, do zadnje ćelije.
Ponijela sam knjige, no pročitah, završih samo jednu, poklon, „Jevrejsko groblje“. Sljedeća na redu je „Narančasta je nova crna“. Kratak sadržaj na poleđini knjige daje naznaku da će biti vrlo interesantna.
Za vrijeme boravka u Splitu otkrih halal restoran. Turski. Budući da mi je moje omiljeno mjesto „Burek, pita, jelo“ bio zatvoren zbog godišnjih odmora, „Istah kebap – meze bar“ je postala nova omiljena destinacija, što se hranjenja tiče. Posebno mi se dopas lavas, turski kruh, i ayran, turski slani jogurt. Slike su na fb/instagram.
U „Istah“ baru pojedoh kebab prije odlaska. I ayran. Osvježilo me donekle prije nego što sam definitivno sjela u auto za povratak, za turneju broj tri.
Odluka je opet pala na vožnju po staroj cesti i, s velikom vjerojatnošću, posljednju dionicu, ipak po autocesti. Pitanje je samo bilo gdje ću i kada uletit na autocestu, koliko ću izdržat.
Poželjela sam do Skradina po staroj cesti. To je bila varijanta koju sam, pokazat će se, samo dopunjavala.
Put do Skradina vodi brzom cestom prema Trogiru i po samom izlasku, skretanjem prema Šibeniku preko Boraje. Nedaleko od skretanja, a uspinjući se, imate predivan pogled na Trogir, Čiovo, Šoltu i ostale otoke. Za vrijeme lijepog vremena, a naročito poslije bure koja pročisti zrak, vidi se i Split. Ovaj put je Split bio u svojevrsnoj magli od vreline, vlage i isparavanja.
Boraja je jedno mjesto u trogirskom zaleđu. Prvi put sam tom cestom vozila prije deset godina. Tada je bila renovirana, svježe asfaltirana i takva mi je ostala u sjećanju. Mjestimično je ipak potrošena kroz ovih deset godina, no i dalje je u odličnom stanju, dovoljno ravna i brza da se put do Šibenika bitno skrati.
Čim su se pojavile signalizacijske table za put prema Skradinu, počeo se spominjati i nacionalni park Krka. Odluka je tog trena dopunjena idejom da skrenem do Lozovca. Rečeno – učinjeno.
Samo što sam se sparkirala i izašla da prošetam malo, spustio se pljusak. Pokisla sam k'o kokoš! Trudila sam se sakriti fotoaparat i mobitel u džepove hlača, no nisam bila previše uspješna. Kišne kapi su bile sitne i oštre, a ja mokra do kože. Jučer, po povratku Juniorke u Zagreb koja je došla s mora sa mlađim bratićem, saznah da je i on bio u isto vrijeme u Lozovcu. Da smo se dogovarali ne bismo se našli, k'o što se i nismo našli, ali eto, da kiša nije padala možda bi se zaista i susreli.
Dvadesetak minuta koliko sam stajala i pokisla, bilo je dovoljno da odlučim, pusti sve to, vozi dalje prema Skradinu.
Tom cestom nisam nikad išla, i u trenutku kad smo došli nadomak Skradina, pruža se veličanstven pogled na rijeku Krku, na gradić, na most od autoceste s koje sam vrlo često čeznutljivo slikala Skradin. Sad sam konačno s ove strane. Uskoro ću, ne znam kad, ali hoću uskoro i u Skradin i na slapove Krke.
Iz Skradina krenuh u pravcu Benkovca i Knina. U Bribiru odustah od Benkovca, jer bi to značilo da bih uskoro morala na autocestu, ovako skrenuh prema Kninu. Cesta vodi kroz naselja koja su me sjetila rata, iz njih je krenula balvan revolucija prije 25 godina….
Budući da sam nepripremljena krenula na ovaj dio turneje, uočila sam i neko brdo, s lijeve strane ceste, na kojem je bila utvrda, do ovog trena još ne znam koja, ali potrudit ću se da to saznam. Uslikala jesam, naravno. Isto tako, nisam ni znala da ću proći pored ostataka rimskog logora, Burnum Amfiteatra. Uslikah samo ostatke, lukove principija, lukove ulaza u vojni logor. U tom trenu nisam znala šta je to i kakvi su to ostaci, ali po povratku kući otvorih google earth i pregledah put kojim sam vozila, pa tako uvidjela i da sam s lijeve strane ceste, trebala primjetiti ostatke amfiteatra. Budući da nisam, evo mi razloga da još jednom barem provozam ovuda.
Isto tako shvatila sam da osim puta kojim sam išla za Split, preko Bosne, postoji i ovaj put kojim, po potrebi mogu zaobići Knin. U Oćestovu sam izašla na cestu Gračac – Knin, i krenula prema Gračacu, razmišljajući hoću li iz Gračaca na autocestu. U tom trenu mi se činilo da bih se vraćala prema Zadru, stoga okrenuh ka Udbini i Lovincu uđoh na autocestu. Na istom mjestu na kojem bih ušla da sam iz Gračaca krenula na autocestu.
Kod Zira i Macole stadoh na par minuta, da se osvježim. Sa Zira krenuh u 18.45. Za dva sata stigoh kući, taman da pogledam utakmicu. Seniorka me dočekala veselo i razdragano kao da me godinama nije vidjela, a ne samo šest dana 😀
Da to nije kula Hasanage i Hasanaginice jer po jednom tumačenju balade, navodno je bila smještena oko Knina. A ajran se nalazi u slobodnoj prodaji par mjeseci, proizvodi sarajevska mljekara Milkos – onako za info, možda zatreba.
nije 🙂
ovo je link sa wikipedije: https://hr.wikipedia.org/wiki/Burnum
ovo je link slike koju snimih https://www.facebook.com/photo.php?fbid=10207127671887023&set=a.10207127503442812.1073741880.1138635835&type=3&theater
ovo je slika sa google earth, na dnu slike je ono što sam snimila, gore se vidi lokacija amfiteatra: http://s24.postimg.org/rymh8af9x/screenshot_1061.png
što se ayrana tiče, svakako ćemo probat 😀
evo što pronađoh o kuli Hasanaginice:
Ova balada nastala je u Imotskoj krajini, na mjestu odakle se u daljini naziru sjeverni visovi planine Biokovo (1762 m). Radnja se dešava u Vrdolu (današnjem Zagvozdu) i Župi, gdje je Hasan-aga Arapović imao velika imanja. Temelji Hasan-agine kule postoje i danas, kao i mjesto gdje je Hasanagica sahranjena. Njen mezar leži u blizini ruševina kule, kraj tri bunara odakle je zahvatala vodu.
https://bs.wikipedia.org/wiki/Hasanaginica