Nekategorisano

TURNEJA BROJ DVA

 

Željela sam na nekoliko mjesta, svaki u svom pravcu, neke od ideja i mogućnosti bi bile bez auta. No, glavni, pobjednički argument bio je jedan datum, proslava rođendana i povratak na mjesto „zločina“.
Razmišljala sam da turneju odradim u petak, no to ne bi bilo to. Rođendan je pao u subotu, i to je bila jedina misao vodilja usprkos činjenicama koje sam shvatila tek stojeći u koloni koja mukotrpno, na suncu, u limenim igračkama na četiri kotača, otvorenih prozora ili zatvorenih kod onih koji imaju klimu u svojim ljubimcima, strpljivo pokušava ući u Omiš.
Subota je bila dan smjene turista, i koliko god da sam u podsvjesti bila svjesna toga, svijest jednostavno nije marila, i išla je, kao i tada, grlom u jagode. Gladno, pohlepno, makijavelistički.
Povremeno gmižući puževom brzinom, svakih nekoliko minuta za dužinu auta, zabavljah se fotografirajući mjesta koja sam s društvom često posjećivala i u kojima smo uživali. Moj novi mobitel se pokazao toliko zahvalnim da se nisam odvajala od njega.
Tek tu i tek tada shvatih da sam mogla autocestom, prije bih došla, no i to je upitno. Vijesti na radiju su neprekidno obavještavale o beskrajnim kolonama, a s druge strane, tamo nema apsolutno ništa zanimljivo. I morala bih platiti čekanje. Čekajući i igrajući se mobitelom, zaključih, ovim se putem ne vraćam. Pronaći ću drugi put. O da, mogu kroz prošle godine izgrađen i pušten u promet tunel kroz Biokovo. Samo da upamtim tu svoju odluku. Valjda neću zaboravit, jer misli su mi na rivi pod suncobranom, u mjestu za kojeg je Juniorka kazala da bi se u njemu moglo ljetovati. Zašto? Zbog niza terasa na rivi…
Nakon više od sat vremena, ostavih Omiš za sobom. Kolona se prorijedila, brzina vožnje se povećala.
Pratim paraglidere, glisere, otoke, kuće dok vozim. Uživam u pogledu, a onda opet kolona. Makarska. I ne samo Makarska, već i saobraćajka. Tu i ja uključih klimu. Jednostavno se više nije moglo trpiti vrelinu automobilskog krova, isijavanje asfalta.
Nakon 45 minuta prođem i Makarsku i evo me u Tučepima. Znam točno kud trebam. Znam točno gdje je riva. Znam točno za koji stol hoću sjesti. Jedini je problem bio gdje parkirati. Na rivi, to znam, no hoće li biti mjesta? Imala sam sreće. Dvadesetak metara od mog stola našla sam mjesto. Medeke koje sam čuvala iskoristih za plaćanje parkinga.
Prošetah do hotela, meni bitnog. Uslikah ga, zamišljajući susret prije toliko godina. U mislima čestitah rođendan još jednom. Čestitah ga rano ujutro, čim sam ustala, i sad ponovo. U mislima na taj susret.
Počastih se ness vanilijom i sladoledom, svježom vodom za povratak i produžih do plaže. Da se ubacim i osvježim.
Podne je dobrano prošlo kad sam se odlučila na povratak.
Tunel Sveti Ilija, kroz Biokovo. Prvi put prolazim ovuda i razmišljam hoću li na autocestu. Neću!
Odlučih po staroj. Zagvozd. Tu sam bila prije nekoliko godina s dečkima s posla, obilazili teren za izradu predinvesticijske studije. Od tada je prošlo punih pet godina, a ja sam se sjetila svih detalja vozeći.
Odmah pored izlazne table, stećak. I tada i sada ga ponovno uslikah. Na cesti opet nikoga oko mene. Ni u mom ni u suprotnom pravcu. Mobitel je skoro pri kraju, fotografiranje, vidim, troši puno baterije.
U Zagori ničeg osim kuća, parkiranih automobila, ni daška vjetra, sunce nemilice prži, a ja svako malo zastajkujem i slikam.
Grabovac, i tu smo stali. I tu ima stećak, podignut na ogradu. Nasuprot crkve i groblja. Sve mi je to poznato i nastavljam dalje prema Šestanovcu. Hoću li tu na autocestu? Ma, budalo, nećeš, šta gnjaviš, vozi po staroj cesti. Već sam u centru Šestanovca i tu donosim odluku, idem za Blato na Cetini. Ni tu nikad nisam bila.
Prolazim kroz naselja. Vidim ljudi žive tu, ali naravno, rano poslijepodne niko nije tako lud, poput mene, da bude na suncu koje prži.
Uživam u pogledu na kuće s lijeve i desne strane ceste, na udaljene crkve okružene čempresima. Ostavljaju utisak idile.
„Prosjaci i sinovi“ – ekranizirani roman Ivana Raosa koji mi se istog trena vratio u svijest. Svaka slika, svaki detalj kao da je odavde prepisan. Medov Dolac i nije daleko odavde. Sve je to isti mentalitet ljudi, tako da činjenica što nisam u tom mjestu, već na putu za Blato na Cetini, ne pravi nikakvu razliku.
Prođoh kroz Blato na Cetini vozeći vrlo sporo, slikajući sad već fotoaparatom, jer je mobitel pao na 5% baterije. Odlučih sačuvat to malo, za svaki slučaj, za zlu ne trebalo.
Prođem kroz Gatu i razmišljam, hoću li za Tugare, prema Dugopolju ili za Omiš? Hm, u Omišu će bit gužva, i krenem za Tugare. Napravim 50 m i okrenem se na cesti, ipak ću za Omiš.
Hoću vidjeti gdje ću izaći. I nakon nekoliko stotina metara, bila sam presretna zbog svoje odluke.
U Omišu se Cetina ulijeva u more, i sa ceste se pruža predivan pogled na dolinu Cetinu i njeno ušće. Pogled prekrasan. Zaustavih se i usprkos suncu koje prži izlazim van, i slikam. Prometa nikakvog. Nigdje nikoga.
Na suprotnom brdu ugledam dijelove omiških utvrda, poslikah i njih. Sa smješkom na licu nastavih spuštanje u Omiš.
Zatvorih krug. Do Splita laganom vožnjom, bez gužve. Sve se rasčistilo. A ja ispunjena raznim različitim osjećajima – sjetom, sjećanjima, tugom, čežnjom…. radošću…..
Ps. slike će uskoro na fb… možda već i danas
 

Gracias a la vida que me ha dado tanto....La ruta del alma del que estoy amando.... Que si ya no puedo verte, Por qué Dios me hizo quererte, Para hacerme sufrir más?..... Jednog dana pročitah jednu knjigu i cio život mi se promijenio...."You can't wait until life isn't hard anymore before you decide to be happy."

  1. jaubihbihusrcu

    Kad skupa budemo aBd hodale kao penzionerke nećemo hodati tj. vozikati se u sred bijela dana po najvećoj žegi 🙁 Ili uveče ili ujutro.

  2. SenoritaBandida

    Omiš je jako lijep grad.
    Bila sam 2013, sviđa mi se.
    Tebi je bas bilo lijepo 🙂

  3. graciasalavida

    @bihnakvadrat: to ti samo misliš 😀 😛
    @senorita: je, je :), hvala 🙂

Komentariši