TITANIC
Milion godina poslije sa sjetom se sjećam tog dana na obali. I vjetra koji je svojim dahom porušio suncobrane oko nas, ali ne i naš. Mi smo bili zaštićeni. Čime, nemam pojma. To je bio, sada to znam, samo privid. Jer oluja koja je slijedila dugo se nije smirila. Porušila je dotada sve izgrađeno. Dotada sve poznato.
Kako sam mogla znati da su ti naleti bure nagovijestili neveru. Ništa nije ukazivalo na to. Ništa nije moglo spriječiti tu neveru. Ništa nije moglo donijeti spas. Ni izlaz. Nikakav čamac za spašavanje. Titanic all over again.
Sve je to bilo već negdje davno zapisano, predodređeno. Nikakva arka mi ne bi pomogla.
A ja nisam znala čitati.
partirà
la nave partirà
dove arriverà
questo non si sa
la nave partirà
dove arriverà
questo non si sa
i ja nekad mrzim sebe sto neke stvari nisam znala procitati…ali i to je bilo tako predodredjeno ocito…
S vremenske distance lakše je sagledati, u vrijeme dešavanja emocije nas sprječavaju da čitamo znake.
Lockica, ja sebe ne mrzim, naprotiv – u postu navedeno je kostatacija, a sve doživljeno i proživljeno ne bih nikad mjenjala…
Lillium- znaš onu? Lako je bit general poslije bitke 🙂
Neka si ti nama došla.
Blogger.ba-u je tvojim povratkom sigurno skočila vrijednost. Čitamo se i dalje.