Ponedjeljak
Generalni pravac kretanja – Sarajevo – Travnik – Jajce – Donji Vakuf – Mrkonjić Grad – Ključ – Sanski Most (tu ostavljam Edinu) – Prijedor – Draksenić – granica = Jasenovac
I naravno, bezbroj skretanja…
Ahmići – često svraćam do džamija…. osjećam dug i stid zbog onog što je učinjeno u moje ime, zbog onog što su učinili ljudi koji sebe nazivaju pripadnicima mog naroda…. Hodža je sišao, otvorio spomen sobu, za koju nisam ni znala da postoji i da je uvijek otvorena i otključana. Ovih dana bila je obljetnica ovih strašnih događaja. Ispričao nam je kronologiju događaja… Hodža je mlad, tada je bio dijete….
Sljedeća stanica – vezirski grad. Utvrda i rodna kuća Ive Andrića… Travnikom se smjenjuju aprilsko sunce i oblaci, no usprkos tome, zasjao je u punom
svjetlu….
Plaća se ulaznica, a ja nas proglasih penzionerkama…. svaki popust je dobrodošao…..
Pogled koji se pruža na Lašvansku dolinu, na Travnik, na čaršiju, oduzima dah… predivno je gore! Ima jedna mala galerija, ali i etno muzej.. to jednostavno treba otići i vidjeti.
Prošle godine, ili je to bilo pretprošle? već sam bila do rodne kuće Ive Andrića, no nisam ulazila. Ovaj sam put odlučila, nema opravdanja da ne uđem.
I ovdje se plaćaju ulaznice, i ovdje nas proglasih penzionerkama :D. Posjetiocima je dozvoljen ulaz u dvije prostorije – rodnu sobu i biblioteku. Do njih se dolazi dužim hodnikom u čijem dnu je prostorija sa stolicom i malenim stolićem na kojem se nalazi knjiga utisaka. Naravno, obje, moja suputnica i ja, upisale smo se… ostavile trag….
Rodna soba našeg nobelovca nalazi se na desnoj strani tog hodnika. Prekrasna je, malena, ali prekrasna! Oduševili me detalji. Nekako u sredini sobe nalazi se kolijevka… vjerojatno Ivina… Minder je nasuprot ulaza u sobu, ukrašen ručnim radom, čipkom i ćilimom. Na zidu je kopija crkvenih knjiga na kojoj se vidi upis Ivinog rođenja. Na podu prekrasan crveni ćilim.
Nasuprot nje, nalazi se biblioteka u kojoj se nalaze divan, stolić i dvije fotelje. Na dužoj stijeni te prostorije nalazi se vitrina ispunjena Andrićevim knjigama slikama, grafikama, fotografijama, ispisanim citatima…
Iza kuće je bašta gdje se može sjesti i odmoriti u prostoru koji odiše krajem 19 i početkom 20 stoljeća…
Tu smo već i ogladnile, jer dotada smo samo kafu popile na čaršiji s Lovicom, i
naravno, gdje bi drugdje nego u Vlašićku kuću. Pojele uštipke s
kajmakom, uz njih ide i plata sa sirevima, malo sušene govedine i sudžukice..
Sljedeća stanica – Jajce – tu smo kratko stale, da se poslikamo kod slapova
Plive, nismo išle na čaršiju (jer mi se činilo da smo u Travniku potrošile više
vremena nego što sam planirala), i samo smo došle do muzeja Avnoja.
Prošle kroz Mrkonjić Grad, bez stajanja, sve do Ključa, gdje smo odlučile do
kule. I tu smo stajale jedno pola sata, uslikavale pejzaže, uživale u pogledu
na gradić ispod nas…
Do Sanskog Mosta nam nije trebalo puno… Prošetale gradićem, saznah da se Sanski Most nalazi na devet rijeka i rječica…. ne znam ih imenovati, znam samo za Sanu, ostalo zna kum Gugl 😀
I ovdje smo pojele ćevape, da ko biva uočim razliku između sarajevskih i
sanskih 😀
Tu sam odmorila nekih sat i pol… malo iza 19 h, izljubih se i izgrlih s
mojom suputnicom, bilo je prelijepo biti s njom ovih 5 dana…
Prijedor – prošle godine sam tek prošla, nisam Bog zna šta ni mogla vidjeti,
ali sad se grad pokazao u pravom svjetlu. Ostala sam iznenađena izgrađenošću,
urbanizmom… poslikala sam što sam mogla za volanom, jer nisam više stajala do granice… znala sam generalni pravac Kozarska Dubica, i to je jedino što sam
zaista pratila na tablama…
Oko 20.15, jedan sat po odlasku iz Sanskog Mosta izašla sam iz Bosne, u Jasenovcu ušla u Hrvatsku, i s tugom u srcu zaključila da se stvarnost vratila…
Javljanje kući, da sam u Hrvataskoj, javljanje kolegi i dogovor za odlazak u Samobor sutradan – rutino, here I come…
Biti u Travniku i ne završiti fakultete?! Pih! :))
U kafani Konak ultramegagigatera plafon kolači :)).
Počesto zavidim na ovim proputovanjima :)).
eto za drugi put znam kud treba 😀
hvala 🙂
Ovo je bilo prodoh Bosnom kroz gradove i zaljubih se jos jednom u njene ljepote 🙂
trebalo bi to ponovit, čim prije 😀
Koliko sam učila i znam, jer živim u tom gradu, Ivo se rodio dok mu je majka putovala kroz Travnik, na Dolac mjestu u vozu i da ga time povezuju i da nikakve veze nema to sa tom kućom. I ja mislim da je tako, da nema te kuće, pitam se da li bi tko posjetio Travnik. I ako niste probali Travničke ćevape, izvinjavam se ali onda ne znate šta je ćevap, ne mislim na Bajra copmany, već na drugim mjestima. I hejjj nisam znala da se to naplaćuje, pa što naplaćuju, damn! Ehh moj Andriću…
kemičarka, za mene je potpuno u redu da se ulaz naplaćuje… troškove održavanja objekta (struja, grijanje, održavanje) ipak netko treba platit…
Također, potpuno je u redu i da se naplaćuje ulaz u travničku utvrdu…
To što sam ja molila da mi se naplati ulaz kao penzioneru, je odraz samo moje nekulture i nepoštovanja mjesta na koje sam došla….
Gdje god po svijetu da sam išla, svuda su se ulazi u muzeje, spomen domove, itd naplaćivali… ljudi koji rade u tim institucijama trebaju dobiti plaću za svoj rad, naravno da sam svjesna da se od tih novaca ne može njima isplatiti plaća, ali se mogu platiti troškovi održavanja tih objekata, a oni nisu mali…
Teorije o Ivinom rođenju su uredno zapisane i spomenute na zidu pored kopije upisa u crkvene knjige, šta je točno, nije ni bitno… ili je?
Na isti način bi se moglo osporavati mjesto rođenja Ivana Meštrovića, koji je eto bio Dalmatinac, a rođen u Vrpolju kod Slavonskog Broda…
mjesto rođenja je slučajnost, ne samo njima, nego svima nama… i moja je majka rođena u Skopju…. igrom slučaja…
Da li bi itko posjetio Travnik da nema Andrića? Zašto misilš da ne bi? Zašto toliko podcjenjuješ sredinu u kojoj živiš i radiš?
Zar zaboravljaš da je Travnik vezirski grad? Da ima svoju historiju i povijest i prije i poslije Andrića?
Ja je možda ne znam dovoljno, ali postoje knjige, postoji pisana povijest Travnika..
Za usporedbu.. pisah o tome nedavno, po prvi put sam bila u Fužinama. Eto, desilo se da je moja majka u tom mjestu imala školsku drugaricu koju je htjela makar pozdraviti, jer nismo imale puno vremena… Nije mi bilo mrsko zamoliti jednog dosta starijeg gospodina da mi pomogne u tom traženju.. Razgovor s njim donio mi je gomilu informacija, priča, legendi, koje možda više nikad ne bi bile ispričane… možda ja nikad ne bih saznala to nešto da se slučajno nisam zadesila tada tamo i upravo tog momenta…. Sve je slučajnost, a na nama je da iskoristimo te slučajnosti… Ne iskoristimo li ih, nećemo umrijeti od neznanja, ali možemo puno toga propustiti i kroz život kročiti puni predrasuda…
što se ćevapa tiče, bit će valjda prilike da i njih probamo…
Mah ne podcjenjujem, već ja ne bih naplaćivala, to velim. Hello, znam da je vezirski grad. Ali hajde rekoh što sam mislila, mogu ja o tome satima pisati, ali velim samo. Kako god…Vi putujte, kad možete.