Nedjelja osvanula sunčana, a ja umorna, neispavana, s glavoboljom… još jednom sam samoj sebi dokazala da nisam više sposobna čuti dugo u noć… ali znam i to da me ta činjenica neće sprečavati da kad zatreba dočekujem sitne sate.
Šetnja po čaršiji i upoznavanje i kafa sa kazandžijom svjetskog glasa. Nije nam trebalo dugo da prepričavamo vozačke zgode i nezgode. U jednom trenu osjetim kao da se znamo cijelu vječnost, a ne ciglih pola sata.
Nevjerojatno kako uspijevam dogovorit kafe gotovo u isto vrijeme, i tada, kad se već ne mogu klonirat, jedino što preostaje je jurnjava s jednog kraja grada na drugi. Opet.
Sad kad o tome razmišljam, ništa čudno za mene… srećom, imam svoje momke koji mi čuvaju parking mjesto.. zovu me šeficom, i svaki put se obraduju kad me vide… i svaki put se osjetim počašćenom…. ne mislim da sam jedina koju su upamtili, ali godi to kad znaš da te prepoznaju nakon niza mjeseci u kojima (ne)dolazim…
Zeljanica za kraj nedjelje. Zna se već da mi je to najdraža pita, iako mi ni sve druge pite nisu mrske…. ne znam, nije mi poznato koliko kila žare je žrtvovalo svoj život da bi meni ugodilo, ali hvala mojoj domaćici što se sjetila i potrudila da mi učini to zadovoljstvo.
Tempo proteklih dana je počeo uzimat svoj danak… osjetih umor, pospanost… znajući da za ponedjeljak, dan povratka imam želju odraditi puno toga, odvoziti stotine kilometara…
Al tebe volem, to je fakat
Ti si mi ljubav jedina
Ti i tvoj Balas 😀