Hanka je, poput Amire prije nešto manje od mjesec dana, napunila Lisinski.

Šta da vam pričam a da već ne znate? Oni koji vole Hanku, vjerojatno su već bili na makar jednom njenom koncertu. I znaju kako izgledaju ti koncerti.

Ne mogu reć da Hanku nisam voljela, ali je jednostavno nisam slušala. Znala sam neke njene pjesme, pjevala ih po raznim dernecima tokom mog života, ali nisam je nikad kupovala ni ciljano slušala.

Čitala sam bezbroj puta kako njeni koncerti teku, kako završavaju, a eto jučer si konačno priuštih to zadovoljstvo.

Amira je probila onu moju barijeru zvana Lisinski, tako da sam jučer sasvim neopterećena ušla u dvoranu i zauzela svoje mjesto. Mjesto koje sam prilikom kupovine mogla birati i izabrala mjesto za koje sam pretpostavljala da će dati slobodan i nesmetan pogled na binu.

Publika u dvorani uglavnom mojeg godišta, ali bilo je i mladih.

Ono što me iznenadilo je činjenica da sam mnoge tekstove znala, hajd nek budem do kraja iskrena, vrlo lako pogađala, ali isto tako je iznenađujuće da mi melodije nisu bile strane. Iskustvo slušanja pjesama preko četrdeset godina možda daje mogućnost da vrlo lako naslutim rime i smisao stihova, no svejedno me to iznenadilo.

Kad su počeli prvi taktovi Zelenih očiju, sve se otvorilo. Dernek je mogao početi. Za ozbiljno.

Dvorana je beskrajno uživala u svakom taktu, svakom stihu, a Hanka, vesela, razdragana, raspjevana, usprkos prehladi? koju je za svaki slučaj u uvodnim riječima spomenula. Rekla bih i da je bila rasplesana, premda mi nikad neće biti jasno da li se može biti rasplesan na čačkalicama od štikli. Ali da, bila je rasplesana.

Trenutke sjete, nostalgije, veselja, isčekivanja donijele su pjesme o Sarajevu, ili se barem spominjalo. Tada shvatih da u mom dragom Sarajevu nisam bila od augusta i sjeta se poput germe razlila mojim žilama. Vozeći se kući, glavom je prolazila samo jedna slika: onaj isti, toliko puta spominjani, prvi pogled na Koševo i Koševsko brdo kojem se uvijek toliko radujem.

Hanka je dozvala u misli i sve moje drage Hanke, znaju one ko su i same će se prepoznati. Zahvaljujući viberu svoje prve utiske podijelih s Mayombosanskom. Htjela sam i još neke nazvat, no time zones su vrlo često krive za moje odustajanje od poriva da s njima podijelim svoje misli.

Beskrajno sam uživala na mom prvom Hankinom koncertu. Ne znam kad će biti sljedeći, ali definitivno ću ići.

Meni najdražem biseru sevdalinki, Amiri, sad dodah i kraljicu, Hanku.

Polako, ali sigurno, utvrđujem moju royal sevdah family.

 

Gracias a la vida que me ha dado tanto....La ruta del alma del que estoy amando.... Que si ya no puedo verte, Por qué Dios me hizo quererte, Para hacerme sufrir más?..... Jednog dana pročitah jednu knjigu i cio život mi se promijenio...."You can't wait until life isn't hard anymore before you decide to be happy."

  1. jasamizbosne

    Zamisli ti, njoj na koncertu padaju na um pitanja, poput onog kako plesati u stiklama, hahahahaha

  2. graciasalavida

    ne kako plesati u štiklama, već u čačkalicama 😀

  3. MayaBosanSka

    Ali sto se nasmijah ovome.
    Dernek je mogao poceti. Za ozbiljno.
    Hej nekad cemo valjda biti svi u istoj vremenskoj zoni, pa makar kad odemo u mirovinu, a u Sarajevo tvoje idemo <3
    I jest zena kraljica, a ona jedna tvoja fotka bi mogla da bude na njenom koveru, bas su super sve.

  4. graciasalavida

    koja fotka? 😀

Komentariši