1917.
Uša san na vapor. Brod (na paru). Prima volta. Prvi put. Vidija san Split. Barba Antunac je puno kaziva o gradu. Do Beča ćemo feratom. Vlakom.. Od vapora do ferate ni daleko. Vidija san samo pijacu. Puno lipja neg naša.
„Barba Frane, jel i moj pape iša vaporom? Ka i ja? Jel se more ovin vaporon do Amerike?“
„Ne more, Tonći. Mora se ić u drugi vapor.“
„A di je ta Amerika? Moren li ja tamo?“
„Daleko je to, sinko moj. Ne moreš ti tamo vako balav.“
„A kad ne buden balav? Moren li onda?“
„Muči.“
Barba Frane mi sve govori šta da gledan i kuda da iden. Ne smin se maknut od njega. Da ne zalutan. Radin sve šta i on radi. Kako on, tako ja.
Kroz prozor gledan planine, poja, muške i dicu ka ja ća rade po poju. Vidin i žene. Putujen daleko. Jele, kako je lipo ovdi. Šume, planine, nema više našeg mora, samo neke manje vode.
Ferata staje u gradovima za koje nisan još čuja. Vidin muške kako se nose – bile košuje, šeširi, kaputi, svi imaju neki štap ka da su ćopavi. Žene u hajinama, šeširima, nose umbrele na suncu da in sunce ne smanta. Nisan ti Jele moja upamtija sve gradove kroz koja san proša. Ma čim dojdemo, pitat ću Barba Franu da mi kaže da zapišem.
Vienna. Wien. Koliki je to grad! Cili Sućuraj stane u jednu kuću. Upijam očima, ušima, rukama, nogama. Upijam cilim tilon.
Sono triste. E solo. Ma, finalmente un sonriso sul viso. Tužan sam. I sam. Ali, konačno imam osmijeh na licu.
U školi san učija njemački. Bar nešto znan, bit će lakše, nadan se u sebi. Idem u školu. Radim. Ako ništa drugo, bar sam sit. I obučen. U bijelu košulju i hlače.
Najmlađi sam. Svi me znaju, a ja ne znan nikoga. Znaju ko mi je Pape, ko mi je mater. Svi me sažalno gledaju i šute. Nitko mi ništa ne govori.
Ne znan di je Jele. Volija bi da je Jele tu. Mi manca Jele. Nedostaje mi Jele.
Viditt ću kad barba Frane ide za Lesinu Hvar (Lesina je talijansko ime za Hvar)., pa ću s njin. Ako mi dozvoli.
Mein Gott, Dio mio, koliko tu vina ima. Barba Frane zabranio da pijen iz bačava. Kaže to je za prodaju, a ne da mi pijemo.
Stipe reka da se vino pilo i na dvoru. Kako ću znat ko je sa dvora? Gdje je dvor? Nisam nigdje vidija taj dvor. Mislin da dvora više nema. Ima, ali nema. Bija je rat i kažu da više nema dvora. Nema cara ni carice. Sad je republika.
Ne znan kako je bilo prije, al meni je sad dobro. Ujutro iden u školu, navečer radin ka konobar. Naporno je, barba Frane pazi na me. Neman vremena za se, da razmišljan.
Škola je daleko, nije kao u Lesini. Ima po ure hoda.
Dok hodam divin se tim lipim kućama. Volija bi ja imat jenu ovakovu.
Ulicama jure auta. Al ima i kočija. Sa lipim konjima. Šta bi da da imam malo para da se provozan kočijom. Neću da pitam, barba Frane mi ne bi da. To znan.
___________________
Pomogli su mi da legnem. Gdje mi je pidžama? Ne mogu u lijevi rukav.
„Sine, pomozi mi.“
„Evo me, deda. Sad ću ja. Hajde polako. Možeš li hlače skinut? Daj meni, ja ću.“
„Stavi mi ovaj jastuk.“
„Evo, jesam. Idem zvat Veru, da ti dođe, ja moram natrag u ured.“
„Neću nju, zovi mamu.“
„Deda, ne mogu mamu, znaš da je u bolnici. Zvat ću Veru i Marina, može li tako?“
„Sine, vidi šta mi je s licem. Boli me kad pričam.“
„Teta, dođi do dede. Zvao me u ured, nije mogao stati na noge, bili na hitnoj, vratili nas, a lijeva strana mu se sad počela uzimat. Javi i Marinu. Neka vidi sa Narcisom što se može uradit. Deda mora u bolnicu, a ovi iz hitne nas vratili kući.“
„Gdje ste bili? Na Rebru?“
„Da. Kad možeš doći?
"Ja moram natrag u ured.“
„Pola sata.“
„Dobro, pričekat ću te i sve ću ti ispričat.“
____________________
1920.
Jeli su našli muža. Udaje se u Metković, za oficira vojske.
Sućuraj je sad Italija. Opet se govori talijanski. Lo so. Parlo italiano. Mio nonno era italiano. I miei zii parlano italiano. Non ho dimenticato italiano. Ja znam. Govorim talijanski. Moj dida je bio talijan. I moji barbe govore talijanski. Nisam ga zaboravio.. Sitin se ponekad pa s kalfama govorin talijanski.
Roko me i dalje ne voli. Još uvik mu smitam, iako već dvi godine ne živin u Tere.
Tere me poželjela. I ja san nju.
O mojoj kući brine teta Frane i njena Mare. Kažu, kad se vratin, opet ću tu živjeti. Kažu, to je Ignacijevo, ja sam Ignacijev, kažu to je moje i Jelino, i ostat će moje i Jelino, ma gdje god mi bili.
Jele govori, ne misli se vraćat. Sve ostavlja meni. Ne znan ća je to sve, kad su prodali sve papino.
Ne znan oću li se i ja vratit. Ne znan di da se vratim. Imam li išta? Kako ću nakon Wien, opet ovamo, na kruh i sol, na mašklin i brod. Ne govorin to nikome.