Nedjeljno jutro.
Beograd prazan, još uspavan, okupan rosom, suncem i maglom. Linijom 75 krećemo sa Zelenog venca.
Zelena tržnica u punom pogonu, ljudi se vrzmaju između stolova sa ponuđenim voćem i povrćem… nismo se puno zadržavale….
Kod Obeliska u Parku nesvrstanih počinje magla koja se izdiže iz Save i onemogućava pogled prema ušću, Kalemegdanu, brodovima privezanim na lijevoj obali Save.. nekoliko stotina metara dalje, tenkovi zaostali iz parade od nekoliko dana ranije i dalje stoje, strpljivo čekajući djecu i njihove roditelje u jutarnjoj šetnji da još koji put razgledaju tu gomilu ubilačkog željeza, premazanog zaštitnim lakom i omrznutim ratnim bojama. Da sam imala vremena, kupila bih buket ruža i u svaku topovsku cijev svakog pojedinog tenka ubacila po jednu… Joan Baez bi to, da je mlađa sigurno uradila…
Palata Srbije na jutarnjem suncu izgleda veličanstvenije nego dan ranije… pojedine ulice podsjećaju na zapadna zagrebačka naselja… Bulevar Mihaila Pupina, nakon rotora, raskršća s ulicama Pariške komune i Omladinskih brigada lako se može zamijeniti za Horvaćansku ulicu, koja vodi prema Jarunu… jedina je razlika što Horvaćanskom vozi tramvaj…
Crvenkape su jednostavno smiješne. Zgrade su razvedene, nisu jednolične i dosadne, arhitektonski vrlo zanimljive, vrlo plastične, jedino su boje te koje te natjeraju na smijeh. Upotrebljena crvena boja s pravom im daje naziv Crvenkape.
Ni u Beogradu ne mogu bez Sarajeva. Jedna od stanica je pored kioska koji prodaje sarajevske ćevapćiće. Zapamtila sam gdje su, jednom nekad iskušam… ja ko biva veliki znalac, al eto… razlog da navratim uskoro
Doručak na Bežanijskoj kosi podsjeća na Balaševića. Ne samo nedjeljni doručak, nego i subotnji ručak, a Seniorka kaže i cijelo subotnje poslijepodne i večer. Dovoljno da me kroz smijeh natjera da upitam „A gdje su rezamci s makom?!“
Dvadesetpet godina se ne može strpati u 24 sata. Misli, riječi, rečenice lete prevelikom brzinom, a opet… još jedan razlog da se slijedeći susret isplanira po sistemu ččpttb
Ulazak u Hrvatsku oko podneva. Plan je da se posjeti Vukovar, nisam bila 16 godina… Seniorka valjda dvaput toliko, Juniorka nikako…
Kako smo skrenuli za Lipovac, u auto se uvlačila tišina koju sam jedino ja prekidala glasno razmišljajući o selima koja se nalaze na putu do Vukovara, i recitirajući projekte plinifikacije cijele Vukovarko-srijemske županije.
Osjećaj sreće i zadovoljstva da na kućama vidim žute i sive limene ormariće, osjećaj kad znaš da su ti isti ormarići dio mog urađenog i odrađenog posla… osjećaj da nakon svega prolazim kroz ta sela čiju sam dušu upoznala samo preko karata i tlocrta, osjećaj da prepoznajem ulice i škole i crkve, da znam u kojoj ulici je koji profil cijevi… osjećaj kad kroz glavu prolaze nazivi pojedinih projekata sastavljeni od imena naselja.. poput rime u dječijm pjesmicama ponavljam njihova imena…
Juniorka u jednom trenu upita, jel ti uopće znaš kuda trebamo?, Kako neću! Ova sam sela milion puta prošla iako se nisam maknula iz ureda…
Kako smo se približavali Vukovaru, i ja sam utihnula…
Prepoznajem i ulice i dijelove Vukovara, opet po kartama, i ne samo po njima.
Pojedine se ulice asfaltiraju, no snalazim se kao da sam kod kuće.. ne griješim u procjenama kuda i kako…. i uskoro smo na putu za Memorijalni centar i Ovčaru.
Gdje je centar? Sad ćemo, polako, vratit ćemo se i u centru idemo u Vrške, restoran na Dunavu.
Zar je to centar? Da, pješački dio ti je tamo, tamo ne mogu autom, ali ćemo zaobići, idemo do obnovljenog dvorca grofa Eltza i onda pored hotela Lav do restorana. Malo je iznenađena veličinom…. eh ta mladež, rodili se sa zlatnom žlicom pa misle da svi imaju zlatnu žlicu….
Restoran je smješten na samoj obali Dunava, nasuprot je Vukovarska Ada…. vrijeme sunčano, toplo, pomalo vjetrovito, da bolje poželjeti nisam mogla. U meni se pojavi misao, kako bih voljela živjeti uz Dunav… rijeku.. bilo koju, jer se u mojim mislima uvijek javljaju te neke rijeke… Bosna… Drina, Vrbas… eto sad i Dunav…
Vrijeme neumitno teče, čak i prebrzo, jer znam da još moram odvesti 300 km do Zagreba, i da naravno, moram stići na koncert.
Iz Vukovara krećemo u četiri poslijepodne… koncert je u osam…. uh… znam šta me čeka
Jurnjava s istoka na zapad države….
Boki Šumaher u elementu… za manje od tri sata pred kućom smo ostavili Seniorku, a mi produžile do naše Joan…