Jedan divan, obećavajući vikend ispunio je sva očekivanja.
Dva koncerta Joan Baez, jedan za drugim, prvo beogradski, zatim zagrebački… vrijeme prije i poslije koncerta, između dva koncerta ispunjeno šetnjama, slikavanjem, druženjem,
Ako kažem da sam u rashodanim cipelama uspjela dobit žulj, jel to dovoljno kazuje koliko se hodalo?
Onaj ko poznaje Beograd znat će kuda sam prošla, dakle redom: spavanje nekako na sredini između autobusne stanice na Zelenom vencu ali bliže hotelu Moskva koji je bio udaljen 20 m, Terazijska česma na 15 m, Terazije, Dom sindikata, Skupština, Trg N. Pašića, Knez Mihajlova, Kalemegdan, pa opet Dom sindikata, pa nakon koncerta Skadarlija i meni omiljeni Klub svetskih putnika…. pa ponovo Makedonskom do Trga gdje se u subotu navečer pisala povijest…
Sliku ste vidjeli, nastala je nešto prije ponoći na Trgu Republike… scena koja je prethodila slikama je više nego komična, mislim da sam valjda jedina koja može tako nešto izvesti 😀
Također mislim da smo Juniorka, Stana i ja možda jedine u Beogradu koje su to veče dobile sliku sa Joan….
Šta sam to izvela? Iskreno ništa, … kao i svi na koncertu u Domu sindikata, nekako smo se nadali da će Joan po završetku koncerta doći među nas smrtnike… no to se nije desilo…. nismo bili previše razočarani, šta je tu je, iz te se kože ne može… otišle nas tri u noćni život, na Skadarliju da makar omirišemo beogradske boeme (btw, na Skadarliji je bio spomenik jednom književniku, ovog se trena ne mogu sjetiti kome, ali imam sliku moje malenkosti iz aprila 2009, potrudim se da je nađem i pokažem, dakle tog spomenika više nema?).. produžili poslije za Klub svetskih putnika, mjesto koje sam posebno htjela pokazati Juniorki, znajući da će joj se svidjeti… i nakon pića, Juniorka ogladni, krenemo kući, kupimo pizze, kolu … nas tri jedemo i pijemo… punih ruku, punih ustiju pričamo… kad se, odjednom, iz mraka ispred nas pojavi Joan!!
Da smo je tražili, ne bi nam došla…
Uslijedio je kratki razgovor, sjećanje na Sarajevo 2008, i slikanje… scena više nego komična: mi punih ruku, srećom i ne punih usta, zamolimo za slikanje, Joan pristane….. nakon što je otišla mi prasnemo u smijeh, sjednemo na klupu i smijemo se sreći, anđelima koji su nam je doveli i dali, .. onako blesave mogle smo, i trebale, čisto pristojnosti radi ponuditi pizzom 😀
Ne znam jel itko te noći, te večeri bio sretniji od nas…
Tokom koncerta, Joan nas je iznenadila jednom pjesmom, koju ni uz najbolju volju nismo mogli ni zamisliti da će pjevati, ali dvorana se raspametila nakon prve riječi koju je izgovorila… naravno da sam je snimila kako pjeva, .. čim dođem kući, stavljam na youtube, dobit ćete link i uživajte kao što smo i mi te večeri uživali… bili počašćeni….
S obzirom da je slušam od moje valjda desete, jedanaeste… s obzirom da imam njene knjige, s obzirom da mi je nick takav kakav je… sve to govori o veličini poštovanja kojeg imam prema Joan Baez, ikoni ne samo folk i protestne muzike, već i dvadesetog stoljeća… to sam već puno puta ovdje kazala, ali mislim da nijednom nije bilo i neće biti dovoljno riječi da u potpunosti opišem respekt i divljenje prema toj ženi…
Po prvi put sam slušala, uživo, i njenog sina…. percussionist Gabe Harris…
Jednom riječi, žena je mrak!
Osjećam veliki ponos što sam beskrajno malen, milionti dio njenog života, što imam slike i video materijal koji svjedoče da su jednom nekad Joan Baez i Gracias u nekoliko navrata ukrstile svoje puteve…. zvuči patetično, ali neka… to je moja patetika, samo moja i ničija više…..
Supeeeeer!
🙂
Bas si uzivala :))
Prekrasno draga, malo ti zavidim, da znas..
I jest mrak zena..:)