„jesi naručila?“
„Nisam, čekala sam tebe ….. nego, kako si ti ono mene jučer nazvao? Ne mogu se dosjetit“ izgovaram kroz smijeh.
„Posvuduša.“
„Čuj to, otkud to? Zašto?“
„Jel treba da objasnim?“
„Da, mogao bi. Elaboriraj“ jedva izgovaram od smijeha, dok Kozmopolit prevrće očima.
„Jesi li se našla u toj riječi?“
„Jesam, jesam“
Nakon palačinki na terasi Hecco, a kako mi je zbog Mirjane Karanović pao plan u vodu, odlučim prošetat po čaršiji. Samo što sam sišla do gume koja gori, počela je kiša.
Super. Predivno. Imam dva kišobrana u autu, a sad ću pokisnut. Krenem prema Sebilju. Kiša sve jače pada. Skrenem u Morića Han na izložbu „Islamic art“ Mirze Smajovića. Kaligrafija. Dok sam tu, kiša će valjda prestat.
Prvi put sam na katu Morića Hana. Dosada sam bila samo gost u bašti.
Pola sata kasnije izlazim i dvoumim se kuda ću. Kiša sad već lije. Imam dvije opcije, sjedit u bašti Morića Hana ili do Drvenije pa GRAS-om kući.
„Kiša iznad Sarajeva“ dobiva svoj puni smisao. Sjetih se stihova „Kišne dove“ i knjige spomenutog naslova. Odlučim na Drveniju. Neka me opere. I neka sve ono što nosim godinama vrati svoju iskonsku ljepotu i čistoću.
Polako, pomalo i gordo hodam, kao da je sunčan dan. Voda mi se cijedi niz podlaktice, dok poput djeteta tražim lokve u koje ću zagacat. Jedina mi je briga da fotoaparat ne pokisne.
Zastanem kod Bezistana. Kišobran, muški, za 10 maraka. Ženski valjda manje. Premišljam, bih ili ne bih. Ne bih. Jedina sam bez kišobrana. Stranci imaju kabanice, svih boja. Izgledaju mi poput papagaja. Šarenilo boja njihovih kabanica uporno ali neuspješno dokazuje da je ljeto.
Odlučno nastavljam do Drvenije. Sjedam u GRAS-ov bus kad zazvoni mobitel.
„Večeras u 7? Hecco?“
„Dogovoreno. Nađemo se kod vječne“.
Osušena, presvučena, obnovljena. Dođoh nešto ranije, pa prošetah čaršijom. Horde zla na svakom ćošku. Šteta što nemam nijednu majicu slične boje da se uklopim u eksterijer.
Sjetih se sinhronizacije kojoj se T. i ja smijemo ama baš svaki put.
„Stopi se! Stopi se! Stopi se!“
S terase Hecco gledamo i pratimo kretanje kolone.
Samo što smo sjele, upita me Z.
„Da mi je znat na čemu si ti. Da je meni ta tvoja droga….“ ozbiljno mi govori. Kroz smijeh još ozbiljnije odgovaram.
„Na ljubavi. To je droga o kojoj pitaš.“
Utakmica je počela, rezultat pratimo na obližnjem televizoru. S terase vidimo i Pozorište i odlučimo do Red Carpeta. Potražimo Kozmopolita i dogovaramo kavu? Brunch? Lunch? Samim tim Jahorina pada u vodu, i čeka neki drugi trenutak.
Ali zato su me dobili Bijela Tabija, Vrelo Bosne i Rimski most.