Nekategorisano

KIŠOBRAN, DUKSERICA, ŠEHER HANUMA – 3

 

Put do Banja Luke vrlo lagan, bez prometa. Suprotno mojim očekivanjima u Banja Luku sam ušla sa sjeverne strane, što znači moram proći cijeli grad. No, ipak je puno kraće trajalo nego inače.
Na tren pomislih da ja ipak skrenem prema Skender Vakufu? Pravo na Turbe? Ne, ne, idemo po planu. Kad ću tamo ako ne sad?
Vožnja kroz kanjon Vrbasa mi je oduvijek bila draga, i češće bih tuda vozila, da nema tih proljetno-jesenskih vremenskih okolnosti koje otežavaju vožnju. Do Jajca nisam stala. Nisam ulazila u Jajce, nisam htjela gubit vrijeme, no svejedno stadoh na pumpi na izlasku iz Jajca. Protegnuh se, kupih kokakolu i mini kroasane. S platoa Mrakovice krenuh oko pola jedan, u Jajcu sam bila oko tri, već sam i ogladnila. Dotočih kavu u šalicu na šanku, i nastavljam dalje.
Ulazim u Donji Vakuf, skrećem za Bugojno. Proming je još uvijek na svom mjestu. Sjetim se prošlogodišnjeg prvog dolaska u Bugojno i osmijeh mi preleti licem. Susret na Promingu, i vrijeme provedeno s domaćicom. Zar je prošla već godina dana??
Put kroz Bugojno prema Gornjem Vakufu poznat, no ovaj dio Bugojna još nisam vidjela. Odavde je sve nepoznato i znatiželjno sve promatram oko sebe.
Makljen. To je Makljen? Kroz glavu mi prolaze sjećanja na vijesti i novinske članke o događajima iz nedavne prošlosti. Prometa nema. Vozim tempom koji meni odgovara. Mogu i unatraške i poprećki, kako god mi odgovara, oko mene, ni ispred ni iza nikoga. Počinje spust. Šuma, miješana, i crnogorična i bjelogorična, oko mene lagano nestaje i otvara se pogled na zapadnu središnju Bosnu. Ili tu valjda počinje i Heregovina?
U daljini vidim moj cilj. Tražim mjesto da stanem, da izađem iz auta. Da udahnem svježi planinski zrak, da pogledam prirodu, da uživam na suncu i pogledu.
U daljini Ramsko jezero, ispod mene Prozor. Beskrajni planinski vrhovi okolo, ne znam koje su to planine, obećajem samoj sebi da po povratku pokušam razlučiti koja je koja, gdje je šta. Pogled koji se pruža viđen je samo na razglednicama, na profesionalnim fotografijama, ali ni one ne daju pravu sliku netaknute prirode. Na koncu, i na tim profi fotografijama photoshop je jednostavno alat koji se koristi da bi se pokazala ljepota. Jedino mjerodavno je ono viđeno vlastitim očima, vlastito iskustvo.
Prozor. Mjesto opisivano u knjizi zbog koje krenuh ovamo, mjesto spominjano u povijesnim lekcijama u školi, mjesto spominjano u filmu V. Bulajića, mjesto čije ime se spominje sa strahopoštovanjem. Sve mi to prolazi kroz glavu dok se spuštam u Prozor. I opet znatiželja dostiže svoj vrhunac. Vozim doslovce, 25 na sat, sporije ne mogu. Kočim ono malo prometa što ima u gradu, ali ne marim puno za vozače koji mi trube, propuštam i one pješake koji su tek pomislili da bi možda prešli cestu. Put do Ramskog jezera i Šćita dobro označen, no svejedno na glavnoj cesti upitam „Dobar dan, jel se ovuda ide za Ščit?“. Stariji muškarac prvo zagleda registraciju, pa odgovara potvrdno. „Samo ravno“.
Vozim još sporije, uska je cesta, ima nešto i ljudi koji izlaze iz svojih dvorišta da bi ušli u susjedno.
Franjevački samostan, moj cilj, je ispred mene. S lijeve i desne strane Ramsko jezero, okupano suncem, s lijeve strane veslači iz veslačkog kluba pripremaju svoje čamce. Trening? Utrka?
Zaustavim se na parkiralištu pored suvenirnice, skupljam stvari, trpam u džepove, da mi budu pri ruci, fotoaparat mi se zaljepio za desnu šaku. To je moj alat idućih, pokazalo se gotovo dva sata. Javljam se u Sarajevo. Domaćicu pitam, pogodi gdje sam, kaže u Sarajevu, nadajući se da sam već stigla, pogledam na sat, vidim nema pet. Odgovaram nisam, evo me na Ramskom jezeru, ali dođem za nekih dva sata. Tu sam bila vrlo optimistična, jer pokazat će se, doći ću dosta kasnije od planiranog.
Crkva, etnografski muzej, skulpture – otkud da krenem?
U muzeju grupa s dosta omladine, školska ekskurzija? Maturalac? Jedna naša domaća je vodič Njemcu i Talijanu, objašnjava razne predmete i njihovu upotrebu. Muzej ima 4 etaže. Svaka etaža zahtijeva više od pola sata ako se želi upoznati povijest i historija Rame.
Pomislih da sam se mogla i okupat u jezeru, samo da sam bila pametnija pa ponijela moju „morsku torbu“ u kojoj se nalazi sva oprema i pribor i alat potreban za kupanje. Dogodine! Svakako!
Pogledam na mob, vidim da je skoro 7, vrijeme je da krenem. Sam odlazak sa Šćita trajao je deset minuta, nikako se odvažit i krenut. Vozim 15 na sat, lokalni momci projure pored mene, shvatili su da sam u turističkom obilasku. Shvatih i ja da se ponašam poput onih Mađara i Čeha na Jadranskoj magistrali, poput onih istih čiju vožnju kritiziram: i oni razgledavaju i voze sporo, upijajući svaki mogući detalj. Sad shvatih koliko sam licemjerna.
Evo me već kod Prozora, pratim tablu za Jablanicu. Sad konačno krećem za Sarajevo. Vožnja uz rijeku Ramu, policajci me pogledom prate ali ne zaustavljaju.
U Jablanicu ulazim upravo na onom raskršću na kojem sam po sjećanju zamislila. Skrenem desno prema Muzeju. Kako bih mogla proći kroz Jablanicu a da ne odem do Muzeja i mosta? No way.
I ovdje prošetah, protegnuh noge. Sad već osjetih glad. Pravu glad. Od Jajca nisam ništa jela, onih nekoliko mini kroasana. To k'o za jedan zub. Osim jutarnjeg doručka, dva tosta. Trebalo bi nešto toplo. Razmišljam jel da jedem tu, ili nešto putem, ili da budem strpljiva do Sarajeva?
Odlučim, izdržat ću do Sarajeva. Sjedam u auto i krećem. Sad definitivno idemo do kraja. Nema stajanja. Sad sve u komadu. Do kuće. Do domaćice.
Vožnja uz Jablaničko jezero, kolona, gušći promet nego kroz cijelu zapadnu Bosnu danas. Mjesta se nižu. Ne razmišljam o stajanju. Jedino što razmišljam je kako sam gladna.
Konjic. Prelazim preko Neretve i mahinalno bacam pogled na desno, na novi stari most. Ko je rek'o da nema stajanja? Da ga ja čujem?
Na semaforu skrenem prema Boračkom jezeru i parkiram se ispred tunela, ispred Novalića Kule, tridesetak metara od mosta. Zaključam auto i prošećem do mosta.
Zavičajni muzej. Hm, to sam još prije dvije godine obećala posjetiti. Sad je kasno, ali definitivno prvom prilikom, evo mene. Ne zvala se ja blijeda kopija Zuke Džumhura.
Sad definitivno krećem za Sarajevo. Dosta je bilo. Nema više stajanja. Eh, ima li gdje pekara? Ima tu na semaforu, ali ne mogu samo tako stat…. ništa, čekaj do Sarajeva.
Podorašac, pekara! Jupi! Zaustavim se, upalim sva četiri, upitam ima li šta toplo, ima kaže žena, sve je sad izvađeno, uzmem sebi dvije hrenovke. Prvi topli obrok danas.
E, sad DEFINITIVNO idem do Sarajeva. Nema više stajanja, ni pod razno. Pogledam na sat, skoro će osam.
Krenula sam od kuće u pola devet, znači dvanaest sati za volanom. Pazarić. Zovnem prijateljicu, pogodi gdje sam? Kad sam joj kazala da sam u Pazariću, da prolazim točnije rečeno kroz, nasmijala se, dogovorile smo kavu za četvrtak.
Dobrinja, Ailpašino naselje, Pofalići. A da napravim prvo krug po čaršiji? Baš bih mogla… ma budalo, ne budali, cijeli dan si za volanom, ajde više kući, još samo treba da na samoj čaršiji, nadomak kuće, napraviš glupost. Skrenem prema željezničkoj stanici.
Parkiram. Zovnem domaćicu i kažem, ja došla. Nakon što sam odahnula, istuširah se, osvježena, istuširana, u pidžami, punih pet minuta sam bila ja, no tada potonuh. Prije deset navečer. Samo zamolih da mi ugasi svjetlo.

Gracias a la vida que me ha dado tanto....La ruta del alma del que estoy amando.... Que si ya no puedo verte, Por qué Dios me hizo quererte, Para hacerme sufrir más?..... Jednog dana pročitah jednu knjigu i cio život mi se promijenio...."You can't wait until life isn't hard anymore before you decide to be happy."

  1. Esidovamama

    Novi Z. Dzumhur :*

Komentariši