Nestrpljivo sam sjela u auto. Pogled na mobitel i prognozu. Pokazuje, bit će sunčano. To me veseli s obzirom na plan kojeg imam. U glavi vrtim upamćenu sliku ključnih točaka. Sve je spremno, kava, voda, muzika.
Autocesta uglavnom prazna, ima nekih autobusa i kamiona, ali sve u svemu slab promet. Izađem u Novskoj, prema Jasenovcu. Tu nisam bila ima više od 40 godina. Ono jednom kad smo došli provjerit kako izvode plinovod prema selu, ne računam.
U mom sjećanju, osim spomenika, sve je bilo nekako veće. Muzejski postav suvremen, nema više ništa od onog u mom sjećanju. Sada su samo video klipovi, koji se neprestano vrte. Kaže, besplatan ulaz, pitam dolaze li ljudi? Dolaze, kaže, no nisam baš uvjerena. Odmah do muzeja je osnovna škola u kojoj sjede dvije-tri žene razgovarajući valjda o novoj školskoj godini, na ulaznim vratima plakat za nabavku školskih knjiga. Dok sam prilazila školi, četiri-pet ovaca mi krene ususret. S jednom sam čak imala i photo session. Dala se uslikavat, neustrašivo gledajući u fotoaparat, prilazeći mi nadohvat ruke. Prošetah do spomenika komparirajući u glavi sjećanja i ovu sadašnjost. Tišina oko mene je nevjerojatna. Nigdje ni glasa, ni ptice, ničega….. Svečana tišina odjekuje.
Vratih se u auto, otvaram šank, natočim si kavu i pod dojmom viđenog prolazim kroz selo. Prelazim Savu, a onda i Unu. Granica. Prvi put ovuda ulazim u Bosnu, i očekujem standardno: kolonu automobila, hrvatsku granicu, pa bosansku. Potpuno sam odlutala u mislima i ne gledajući kuda vozim, uletim u kontra smjer. Shvatim na vrijeme, vratim se i uđem u svoju traku. Policajac me zaustavlja i pita, zar ne vidite signalizaciju? Vidim, vidim, samo sam eto pogriješila, s osmjehom od uha do uha. Produžite do drugog šaltera. Hoću, hvala. Na drugom šalteru, uopće ne gledam uniformu policajca, vadim pasoš, a muškarac me upita, jel bi se vi prvo javili na onaj šalter, pogledam u retrovizor, policajka dolazi za mnom. Pocrvenim. Vratim se u rikverc desetak metara, izađem iz auta van, policajka se također vraća u svoju kućicu, i pita šta radim, rekao mi policajac da se javim na drugi šalter i ja došla na drugi. Ne,ne, kaže, tu ste se trebali javit. Izvinite, krivo sam ga shvatila. Popričamo još nekoliko minuta, i kaže, e sad možete na onaj tamo šalter. Napravim s autom tih istih desetak metara, i smijući se pružam muškarcu pasoš, i dalje ne gledam koju uniformu ima, smije se i on meni, pita kuda ću, do Sarajeva, hajde sad polako i sigurno. Ok, zahvalim, i lagano krenem, očekujući negdje sad i bosansku granicu. No nje nema, vozim polako, provjeravam retrovizore, nisam li opet negdje nešto preskočila?? Vidim niko ne jurca za mnom, niko ne viče, niko ne maše. I onda mi se lampica konačno upali: sve je na jednom mjestu. Drugim riječima, prvo sam bila u BIH, a da nisam ni izašla službeno iz Hrvatske, pa sam se vratila u Hrvatsku, da bih ušla u BIH. Jesam li ga iskomplicirala! Divim se samoj sebi, kako mogu bit toliko glupa! Jedino se nadam da ovo neće bit predskazanje onog što me čeka.
Prvi puta u životu prolazim kroz Bosansku Dubicu, sada Kozarsku, Međuvođe, prema Prijedoru.
Cesta zavojita, s uzbrdicama i nizbrdicama me podsjeća na Jozefinu, cestu Karlovac – Senj. Gotovo da su preslikane.
Uživam u prirodi kroz koju prolazim, zelenilu, svježem zraku, kava je još uvijek vruća, lagano ispijam gutljaje i uz muziku nemam osjećaj da sam u autu.
Prijedor. Ubija me znatiželja, vrtim glavom na sve strane, fotoaparat u ruci ne staje. Tu negdje moram skrenut lijevo, na Kozaru. Zaustavim se na autobusnoj stanici, upitam ženu za pravac, i kaže na pravom ste mjestu. Tamo lijevo, gore. Zahvalim, i opet radim prometni prekršaj, ulovim tren da gotovo nasred raskršća radim polukružni okret i skrećem u Kozarac. Glavom prolaze novinski naslovi od prije nekoliko dana, na glavnoj ulici na svakom stablu vijori se zastava s ljiljanima.
Evo i rampe, dvije marke ulaznica za Nacionalni park Kozara. Srećom imam sitniša, jer momak nema za razmijenit pedeset maraka. Kako će i imat, ponedjeljak je i samo što je prošlo deset sati.
Vozeći prema Mrakovici, kroz šumu, uživah u prirodi, tišini, spokoju, glavom mi prolazile razne misli, vezane za povijest i prošlost. Razmišljah o filmu „Kozara“ i pokušah zamisliti sve to….
Kod „Bijelih voda“ sparkirah, i pješice krenuh prema spomeniku. Ne pamtim kad sam ijedne stepenice lakše prošla… obično me koljena znaju boljeti, ovaj put bol nisam osjetila…. simptomatično?
Spomenik, kojeg potpisuje Dušan Džamonja, je monumentalan! Njegova veličanstvenost se ne može mjeriti slikama i fotografijama. Na betonskim blokovima i mesinganim pločama ispisana su imena preko 9900 boraca i stanovnika ovog kraja izginulih za vrijeme drugog rata.
Iako mi je ulaznica omogućava posjet i muzeju, nisam ušla. Jer je kustos našao baš tada za shodno da nestane. No bit će da je to znak da dođem još jednom….. Nisam htjela čekati, znajući da je moj put tek počeo, a da me čekaju još stotine kilometara.
Spustih se ponovo kroz Kozarac, slikajući.
Ostavljam ovaj prelijep, tih, napaćen kraj i nastavljam za Banja Luku.
Polako bona, nisam ni prošli post stig'o pročitat’. Đes’ navalila?
jesi li sad pročitao? mogu li dalje? 😀 😛