I tako. Prođe šest godina. Brzo? Sporo? Dugih šest godina? Kratkih?
Ne bih znala… meni lijepih šest godina.
Po godinama, karakterno, to bi išlo ovako: 2008 – prelijepa, ispunjena srećom i ljubavlju, upoznavanjem i putovanjima, 2009 – ispunjena beskrajnom tugom, tužna, uplakana, ružna, 2010 – godina puna istraživanja, ispitivanja, spoznaja, 2011 – godina ispunjena očajem, depresijom, ali i svjetlom u tunelu, 2012 – godina ispunjena uspješnim istraživanjem i zaokruživanjem stodvadesetgodišnje potrage za identitetom, 2013 – početak i kraj godine šokantan, da bi trinaestice, ipak, kao i uvijek donijele osjećaj sreće, zadovoljstva, 2014 – impulsivnost mi je ipak vrlina… dovoljno je da se sjetim dva rođendana i osmijeh mi se razlije licem…
Statistički, to izgleda ovako: 2190 dana, 2125 postova, 13374 komentara, 1281 (trenutno) onih koji misle da zaslužujem da budem u favoritiima…
U ovih šest godina čitala sam i pratila stotine blogova, jednom od njih ću uvijek, bezuvjetno, ostati vjerna, mnoge blogere i blogerice sam upoznala, s mnogima i danas svoje vrijeme provodim.
Ima i onih s kojima otkopah i zakopah neke ratne sjekire, ima i onih koji mene ganjaju i proganjaju iz samo njima znanih osjećaja i razloga, ima i onih koji su me blokirali, ima i onih koje ja blokirah…. kad bi zapisivali rezultat, bilo bi 1:1, sve je to život, ne opterećujem se time…
Ima onih koje sam sama otkrila, ima onih koji su mene otkrili tražeći pomoć, ko biva ja sam starosjedilac i znam sve tajne blogerskog zanata….
Prije nekoliko dana dobih kompliment, kaže mail, „vidi se da si pisac“. Iskreno? Ne vidim se tako. Ne, ako pogledam i sagledam moje školske literarne radove koji su mi uvijek bili gori od bilo čega. O ocjenama za iste da i ne pričam….
S druge strane, u ovih šest godina, dobih zaista mnogo komplimenata za riječi i rečenice koje ostavljah na blogerskom bijelom papiru. Nazvali me i Zukom… to je zaista velika čast, no Zuko je jedan jedini, a ja? Ja sam samo blijeda, mala, mizerna kopija… nedostojna takve komparacije….
E da, usporedili me i sa Predragom Matvejevićem…. i to je kompliment… ma šta god vlasnik te izjave mislio u trenutku izgovaranja…
U više navrata mnogi su kazali da bih trebala postove pretočit u knjigu. Iskreno? Ne znam… jedno je što ego misli i želi, ali da li zaista to vrijedi toliko da bude zabilježeno kao hard copy? Ne znam, nisam sigurna… ali, evo ovog trena mi pade na um naslov knjige, bude li ikad došlo do nje… valjda ću ga upamtit… veći problem je, kad bih eto krenula razmišljat u tom smjeru, koje postove da, koje ne? Zašto neke ne, a druge da? Nisam još dovoljno velika i odrasla da donosim tako teške odluke, jednostavnije mi je osmjehnut se ponizno, zahvalno, zadovoljno i sretno na takve prijedloge….
U više navrata sam gasila blog… da bih mu se vraćala nakon dan dva… u više navrata sam htjela pobjeći, no opet su me vratili….
Srećom, sve svoje postove spremam od prvog dana, zaista samo nekih pet-šest je nepovratno izgubljeno, no nisu ni bili previše važni… ono što je bilo važno a naoko izgubljeno hakiranjem servera, spašeno je zahvaljujući google-u… dakle, sačuvala sam samu sebe u nekih 99 %…
Hakiranje servera 2013 (zar je to bilo lani? imam osjećaj da je to bilo prije sto godina) istovremeno je pokazalo koliko mi je blog važan, koliko mi ovih šest godina znači u životu… i potvrđuje jednu moju rečenicu, parafrazu nekih drugih rečenica, ali koja glasi: „jednom bloger, uvijek bloger“..
Blogger.ba kao servis, možda valja, možda ne, razumijem i njih, ne pravim probleme oko svega što se dešavalo, da ima boljih servisa, vjerujem, da ima lošijih, i to vjerujem, da imam rezervne blogove, stoji, da li pišem na njima – ne, … ali kad pogledam ovih šest godina, i ljude koje eto okupih oko sebe, ljude koji su se skupili oko mene, ne pada mi na um otići. Ne pada mi na um negdje iznova počinjati…. Sa blogger.ba jedino me mogu otjerati.
Dobih nadimak – Gracia…. hajd dobro, svaki put se nasmijem, ali neka ih… dobih nadimak i Šeher Hanuma, istog trena odjurih da napravim blog s tim nickom, da mi netko ne otme tu privilegiju… u prvom postu na tom blogu sve je rečeno….
Kao što rekoh, mnoge upoznah, mnoge želim upoznati, s nekima nemam više kontakt, s nekima se provedoh lijepo, s nekima ružno, neke etiketirah pogrešno da bi im se ispričala za učinjeno, neki me etiketiraju na način, jedini način kojeg ne opraštam, neke usprkos svim polemikama uporno i rado čitam, s mnogima uživam ispijajući ne samo blogerske kafe za vrijeme mojih boravaka u BIH, no sve je to sastavni dio spektra boja oko mene i prihvaćam sve nijanse i tonove…
Da li je moguće nabrojati sve blogere i blogerice, a da nekog slučajno preskočim ili zaboravim i da ga na taj način ne povrijedim i uvrijedim? Svi, ali baš baš svi, o kojima govorim ovdje će se prepoznati, kao i oni koji se nalaze u kategoriji „must meet & coffee with“?
Od svih, apsolutno svih, naučih nešto i hvala vam na tome. Zaista, veliko veliko hvala.
I tako…
Prođe šest godina…..
cestitam ti tvoj jubilej
Neko bi trebao napraviti istraživanje o uticaju aktivnog pisanja bloga na svakodnevni život!
Čestitam!
Cestitam 🙂
Cestitam sreco moja lijepa :)))
Ma, proci ce hrpa godina jos, pih…mi cemo vazda ostati svoji, blogeri 🙂
bilo bi zaista steta da ne ostavis trag i na tvrdim koricama:,a slazem se i sa MayomBosanSkom vazda nasa postovana divna dusa<3,ne daj se bozure*
Nemoj pricati….sest godina….ja od ‘13, a imam osjecaj kad sam procitala ovaj post da sam i ja s tobom bila svih ovih sest godina :))
hvala svima :))
@eminaamal: još ćeš malo pričekat 😀
@bosanka: kako nećeš kad si pročešljala blog uzduž i popreko :DDDD
Sretnaaa godisnjica , draga Gracija. Tu smo negdje vrsnjakinje po blogu:))))
jesmo, jesmo 😀
Pusti šuplju. Kad izlazi?
kakva šuplja?! valjda me bolje znaš 😀
ne izlazi nigdje ništa 😀