Nekategorisano

A. SIDRAN – POEMA O SREBRENICI

 
Bolje da je nema
Nego da je ima

Ovakve
Kakva danas jeste
Naša Srebrenica

Ni mrtvo ni živo
U njoj
Boraviti ne može

Pod olovnim nebom
Od olova zrak
Niko još nikada
Nije nauèio
U pluća udisati

Iz nje bježi sve
Što ima noga
Su kojima može
I ima iðe
Pobjeæi

Iz nje bježi sve
I ono što niðe
Nego pod zemlju crnu
Nema pobjeæi

Pravoslavci bježe
Pridošli i domaæi
Muslimani bježe
Domaæi i pridošli

I koji je bio
Živ nekako ostao
Otišao pa se vratio
Ni jedne zime sa ljetom
Nije sastavio
Niti jednu jesen
Sa proljeæem
Nego je gledo
Da što prije opet
Iz Srebrenice ode

Šta je bilo
Komšija nam katolika

A njima je Srebrenica
Stotinama godina
Bila milo
I prelijepo
Stono mjesto
Njihove dobre
Plemenite udruge

Otišli su odavno

Kano da su
U svojoj mudrosti
Znali da æe doæi vrijeme
U kom više neæe biti
Dobre Srebrenice

Govore nam
Deset nam godina govore
Kako je u Bosni
Prestao rat

Uèe nas
I pisane nam upute o tome šalju
Kako je u našoj državi
Bosni i Hercegovini
Prestao rat
I kako više niko
Ne smije
Gledati u prošlost

Zar oni
Uistinu vjeruju
Da smo živi mi
Koji ovdje stojimo
I sa ovog mjesta
Govorimo tako

Kako da stvarno jesmo živi
Zar misle da se zove zdravlje
Zar misle da se zove razum
Ono što je u nama preostalo
Od negdašnjeg našeg zdravlja i razuma?
Zar ne vide, zar ne èuju
Zar ne znaju, da smo mi,
Šta nas je preostalo, mrtviji od svih
Naših mrtvih, i da ovdje danas, njihovim glasom,
Glasom naših mrtvih, iz njihovih grla,
Vrištimo, i njihovim vriskom-govorimo?

Ne date nam
Da u prošlost gledamo!
A mi u nju ne gledamo, nego ona u nas gleda!

Vi kažete:
U buduænost gledajte!

A mi nju
Nikakvu i nigdje
I nikako ne vidimo
Nit vidimo da ona
Ikakvijem okom
U nas gleda
A kamo li da nas vidi
I o nama brine

Mi imamo sadašnjost
U koju se ljudskim okom
Pogledati ne može

Mi isti
Od olova zrak
U našoj Srebrenici
Koje više nema
Dišemo sa onima
Èije su oèi
Èije su ruke
Èije su duše
U našoj krvi ogrezle

I samo se oni
Mogu radovati
Vašoj komandi
Da u prošlost ne gledamo

A šta mi to drugo osim nje imamo
U šta mi to drugo
Nego u nju
Imamo gledati?

Zar možete
Materi kazati
Da ne gleda sina?
Zar sestri možete
Komandu slati
Da ne gleda brata?

Uzmite nam oèi-
Al ne uèite nas više, ne šaljite nam više
Takve savjete, upute i komande!

Možda i jeste, kako vi velite,
Prestao rat! Ali je nama, u našoj Srebrenici,
Rat prestao malèice, dok se i same, prekodana,
Varakamo da je tako, i da jeste prestao!
Ali su unas, i ljeti i zimi – i veæ je sedamnaest godina
Tako! – prekratki dani, a duge i preduge noæi.

Èim se sumrak prvi javne, mi svoje kapije
Gvožðem mandalimo, da ne doðe i ne uðe
Onaj što je onomad ušao i došao, pa nam sve naše,
Milo i drago – od života rastavio!

On nam, danas, mir u Srebrenici èuva!

Kako da spava srebrenièka majka?
Èim sklopi oèi, eto rata na vrata, eto one sekunde
U kojoj je vidjela kako se, pod èetnièkim nožem,
Rastavila, od vlastitog tijela, glava njenog sina!
Samo joj se ponekad, od hiljadu, u nesanici, prouèenih
Jasina, smiluje Dragi Bog! A san kad joj na oèi spusti,
Ona, u snu, sve sastavlja glavu sa tijelom nesahranjenog
Sina!

Kako da živimo sadašnjost?
Kako da u prošlost ne gledamo?

Naša sestra jedna ima, meðu nama ovdje nije, a jest živa!
Grob je sebi napravila, od jednoga, ovdje, u Sarajevu,
Stana. Prozora ne otvara, kroz njih pogledati ne smije, a
Kamo li na ulicu iziæ! Èetvero je djece izgubila! Ako
Bi na ulici ikakvo momèe il djevojèe srela, pa joj koje
Od njih na koje od njenih zalièilo – srce bi joj prslo, u
Èetiri stotine komada!

Je li to Mir?
Da li tako prestaje Rat?

Kad zašuti
Željezno oružje
A do neba vrišti
Materino srce?

Kad zlikovac
Promijeni košulju
Pa u njoj
Pod našim kuæama
I našim pendžerima
U našoj Srebrenici
Èuva naš mir?

Vama jeste vaša
A nama
Nikako nije
Naša prošlost prošla!

Nit æe proæi
Niti može proæi
Dok olovno nebo
Od srebra Srebrenicu
Našu prekriva

Dok pod njenim
Od olova nebom
Olovni zrak
I olovne
Od zraka zalogaje
Dišemo i gutamo
S onima što jesu
Promijenili košulju
Al srce pod košuljom
I u srcu mržnju
Niti su mijenjali
Niti misle mijenjat

Vama vaša jeste
Nama nije
Naša prošlost prošla

Nemojte nas vraæati
Nemojte nas vraæati
U tu i takvu
Od olova
Srebrenicu

Nego
Barem na tren jedan
Pogledajte gdje vam se
U dušama
Po knjigama
Zagubilo zrno
Istine i Pravde

Ako u svom srcu
Barem jedno
Od Pravde i Istine
Zrno pronaðete

Od dobra i srebra
Srebrenu i dobru
Ljepoticu
Srebrenicu –
Srebrenici vratite!

Mrvu Pravde
I zrno Istine
Pronaðite!

Srebrenicu –
Srebrenici vratite!

A mi æemo se
Uz Božiju pomoæ
Što žive što mrtve
Odmah u nju vratiti

Neka se
Uz Božiju pomoæ
Sastave i smire
Sve
Od svijeh vremena
Srebrenièke duše

I
Duše ove naše
Žalosne i mrtve

Sa živim dušama
Svih naših mrtvih

(Abdulah Sidran)

Gracias a la vida que me ha dado tanto....La ruta del alma del que estoy amando.... Que si ya no puedo verte, Por qué Dios me hizo quererte, Para hacerme sufrir más?..... Jednog dana pročitah jednu knjigu i cio život mi se promijenio...."You can't wait until life isn't hard anymore before you decide to be happy."

Komentariši